STUDIO-TEWHID

stao bi iza Poslanika. Kad bi Poslanik putovao, sa sobom bi vodio 
Ibn Abbasa i stavio bi ga na jahalicu iza sebe. Ibn Abbas je bio 
prava sjenka Allahovog Poslanika. Bio je čista srca i razuma i 
oštrouman. 

On nam prenosi svoj doživljaj sa Allahovim Poslanikom pa 
kaže: -Jednom prilikom je htio Allahov Poslanik da se abdesti pa 
sam požurio da mu pripremim sve što treba za abdest, i drago mu 
je bilo za ono što sam mu učinio. A pošto je htio klanjati, išaretio 
mi je da stanem pored njega, pa sam stao iza njega. A kad je 
završio namaz, okrenuo se prema meni i upitao me: - Zašto nisi 
stao do mene, Abdullahu? Odgovorio sam: - Iz poštovanja prema 
tebi, Poslaniče. Podigao je ruku Allahov Poslanik i obratio se 
Allahu *E ovom dovom: - Moj Allahu, podari mu mudrost. 

I uslišao je Allah % dovu Vjerovjesnika % dao je mudrost Ibn 
Abbasu kojom je nadmašio najveće mudrace. O njegovoj učenosti 
i mudrosti najbolje govori slučaj koji se desio za vladavine Alije 
4t>. Pošto su se razišli neki ashabi sa Alijom oko spora sa 
Muawijom 4» obratio mu se Abdullah ibn Abbas <&: - Dozvoli mi, 
o vladaru pravovjernih, da porazgovaram sa tvojim protivnikom. 
Alija mu je odgovorio: - Ja se bojim za tebe. - Sve će to biti u 
redu, inšallah - dodade Ibn Abbas. 

A zatim se je uputio prema njima; pa ih je našao okupirane 
ibadetom. Oni su mu izrazili dobrodošlicu: - Dobro došao, o Ibn 
Abbase! Otkuda ti? Odgovorio je: - Došao sam da s vama 
porazgovaram. Neki od njih rekoše: - Nemojte s njim razgovarati! 
A neki rekoše. - Pričaj, saslušaćemo te! Pa je rekao: - Recite mi 
šta zamjerate Aliji, amidžiću Allahovog Poslanika i mužu njegove 
kćerke te prvom dječaku koji je primio Islam? 

Zatim su oni naveli šta su zamjerili Aliji i zbog čega su se 
odvojili od njega. - Imamo primjedbu na njega u tri pitanja! - 
Koja su to? - upitao ih je. Odgovorili su: - Prvo: on je prihvatio da 
sudi ljudima u Allahovoj vjeri. Drugo: on se borio protiv Aiše i 
Muawije, a nije uzeo ratni plijen niti zarobljenike. Treće: 
odstranio je od sebe titulu emiru-l-mu'minin (predvodnik 
vjernika), iako su ga mu'mini izabrali i položili zakletvu za to. 

Upitao ih je: - Šta mislite, kad bih vam donio dokaz iz 
Allahove knjige-Kur'ana i Sunneta Allahova Poslanika (o vašim 
pogrešnim stavovima), što ne biste mogli nijekati, biste li 
odstupili od vaših stavova na kojima ste sada? Odgovorili su: - 
Da, odstupili bismo. Zatim je Ibn Abbas nastavio razgovor sa 
njima. - Što se tiče vaše zamjerke Aliji u nekim . presudama 

ljudima: Uzvišeni Allah je rekao: O vjernici, ne lovite dok ste u 
ihramima! A ko od vas hotimično ubije (divlje), kazna mu je 
(žrtvovati) jednu domaću životinju sličnu onoj koju je ubio, (El- 
Maide, 95.) O tome će donijeti presudu dva pravedna čovjeka 
između vas. Tako vam Allaha, je li presuda ljudima u sprečavanju 
krvoprolića i izmirenje ljudi preča ili je preča presuda ljudima za 
ubistvo zeca čija vrijednost ne prelazi četvrt dirhema?! Odgovorili 
su: - Preče je sprečavanje prolijevanja krvi i izmirivanje ljudi. Pa 
ih je upitao: - Jesmo li se složili u ovom pitanju? - Da - odgovorili 
su. Zatim je nastavio: - Što se tiče vaše zamjerke o neuzimanju 
robija, kao što je to činio Allahov Poslanik, pa zar želite da 
zarobite vašu majku Aišu i da je poistovijetite sa robinjama?! Pa 
ako kažete da, vi ste time postali kafiri, i ako kažete da ona nije 
vaša majka, isto tako bi tom negacijom bili kafiri, jer Allah M 
kaže: Vjerovjesnik je preči pravovjernima od njih samih, a 
njegove žene su majke njihove! (El-Ahzab, 6.) 

Pa odaberite sebi šta hoćete. A zatim ih je upitao: - Jesmo li se 
složili u ovom pitanju? - Da - odgovorili su, a zatim je nastavio: 
"Što se tiče vaše zamjerke o odstranjenju od sebe titule emiru-1- 
mu'minin, i Allahov Poslanik m je u jednom aktu kojeg je potpisao 
sa mušricima na Hudejbiji izostavio Resulullah. Kada su mu 
prigovorili mušrici za potpis - Muhammed, Allahov poslanik, rekli 
su mu: - Da te priznajemo za poslanika, ne bismo te spriječili da 
dođeš Bejtullahu i ne bi se protiv tebe borili. Pa su mu rekli: - Piši: 
- Muhammed ibn Abdullah. Pa je tako i učinio govoreći im: - Tako 
mi Allaha, ja sam Poslanik, pa makar me vi i ne priznavali. Pa 
jesmo li se složili u ovom pitanju? - Da - odgovorili su. 

Ishod te rasprave bio je da je Abdullah uspio vratiti u Alijine 
redove od dvadeset i četiri hiljade dvadeset hiljada. Četiri hiljade 
Alijinih protivnika ostali su uporni iz inata i tvrdoglavosti. 
Ovakav vidljiv rezultat je postigao zahvaljujući njegovoj mudrosti 
i jasnim dokazima. 

Od svoje rane mladosti još kao dječak počeo se interesirati za 
nauku i u tom pogledu nije žalio truda. Za to je imao sve uvjete. 
Dušu je napajao sa čista izvora sve do smrti Allahova Poslanika. 
Poslije je svoje znanje kompletirao od ostalih učenih ashaba. 

Abdullah ibn Abbas nam priča svoje doživljaje na putu sticanja 
nauke pa kaže: - Kada bih čuo hadis od jednog od ashaba, došao 
bih mu pred kućna vrata u vrijeme kaj lule, podnevnog odmora, 
stavio bih svoj ogrtač sebi pod glavu pred njegovim kućnim 
vratima. Vjetar bi na mene nanosio prašinu, a da sam zakucao na 

vrata, pustili bi me u kuću. To sam radio tako iz nekog poštovanja 
(edeba) prema onom od koga učim. A kad izađu iz kuće, začude 
se kad me vide u ovakvom halu. I obrate mi se riječima: - O, 
amidžiću Allahova Poslanika, šta te je dovelo ovdje? Što mi nisi 
poručio, ja bih tebi došao! Ja bih mu odgovorio: - Ja sam preči da 
tebi dođem jer se nauci dolazi (na noge), a nauka ne dolazi. A 
zatim bih ga upitao za hadis. 

Kao što je bio Ibn Abbas vrlo ponizan u traženju nauke, isto 
tako je znao cijeniti učene ljude (ulemu). Da je to tako, najbolje 
nam može potvrditi ovaj primjer sa Zejdom ibn Sabitom, pisarom 
Objave i najsposobnijim čovjekom u Medini u pitanju sudskog 
postupka, fikha, učenja Kur'ana i nasljednog prava. 

Jednom prilikom je htio uzjahati na devu, a Ibn Abbas je, iz 
poštovanja, uzeo za ular devin i pomogao mu da uzjaše. Ibn Abas 
se ponašao kao rob prema gospodaru. I rekao mu je Zejd: - Ne 
treba ti to Ibn Abbasu! - našto mu je odgovorio: - Ovako nam je 
naređeno da postupamo prema učenim. Zejd mu se ponovo obrati: 
- Daj mi svoju ruku. Pružio mu je ruku, a Zejd je prihvatio ruku i 
poljubio je govoreći: - Ovako nam je naređeno da postupamo sa 
porodicom našeg Poslanika. 

Bio je neumoran Ibn Abbas u traženju nauke tako da je 
izrastao u jednog vrsnog stručnjaka i poznavaoca više oblasti iz 
islamske znanosti. Jedan od velikih tabiina Mesruk ibn el-Ed'dew 
je rekao za Ibn Abbasa. "Kad bih vidio Ibn Abbasa, rekao bih: 
Najljepši čovjek! A kad bi nešto progovorio, rekao bih: 
Najrječitiji čovjek! A kad bi važio, rekao bih: Najučeniji čovjek." 

Kad je Ibn Abbas upotpunio svoje znanje i postao veliki učenjak, 
to svoje obilno znanje je nastojao prenijeti na druge. Njegova kuća je 
postala pravi univerzitet muslimana, ravnopravan današnjem 
univerzitetu, s tim što današnji univerziteti imaju desetine i stotine 
profesora, a na "univerzitetu" Ibn Abbasa bio je on sam. 

Priča nam o njemu jedan od njegovih drugova: "Vidio sam kod 
Ibn Abbasa mnogo naroda, ne samo kuća već i ulice u blizini 
postale su pretijesne. Ušao sam kod njega i obavijestio ga o velikoj 
masi svijeta koji su došli kod njega. Naredio je da mu se donese 
vode da se abdesti, pa pošto se abdestio, sjeo je i rekao mi: - Izađi i 
reci im: - Ko želi da pita nešto o Kur'anu i načinu učenja neka uđe. 

Izašao sam i rekao im to. I ušli su u tolikom broju da su napunili 
kuću. Što god su ga upitali, on im je odgovorio. Ne samo da je 
odgovorio na postavljena pitanja nego je bio mnogo opširniji. A 
zatim im rekao: - Oslobodite mjesta vašoj braći, pa su izašli. 

Meni se ponovno obratio riječima: - Izađi i reci im: - Ko želi 
da pita iz oblasti tefsirske nauke neka uđe. Izašao sam i rekao im, 
i ušli su u tolikom broju da su kuću napunili. Što god je bio 
upitan, odgovorio je i više od toga, a zatim im rekao: - Oslobodite 
mjesta vašoj braći, pa su izašli. 

Zatim se meni ponovo obratio riječima: - Izađi i reci: - Ko želi 
da pita o halalu i haramu i uopće iz oblasti fikha neka uđe! Izašao 
sam i rekao im to. Ušli su, u tolikom broju da su kuću napunili. 
Što god je bio upitan on im je odgovorio i više od toga. - 
Oslobodite mjesta drugima, rekao im je Ibn Abbas. 

Izašli su, a meni je naredio da izađem i pitam ko želi da pita 
nešto iz nasljednog prava neka uđe. Izašao sam i rekao im. I 
ovoga puta kuća je bila puna zainteresiranih za tu oblast. I ovoga 
puta što god je bio upitan odgovorio im je i više od toga. Kad je 
sa njima završio, rekao im je: - Oslobodite mjesta drugima, pa su 
izašli. 

A zatim je meni naredio da izađem i pitam i pozovem one koji 
imaju pitanja iz oblasti sintakse, arapske književnosti i stranih 
riječi. I ovog puta kuća je bila puna i odgovorio je na sva 
postavljena pitanja. 

Ova prevelika gužva primorala ga je da podijeli dane u sedmici 
po oblastima tako da se ne bi ponovila ona gužva koja je bila. 
Odredio je jedan dan samo za tefsir, jedan dan samo za fikh, jedan 
dan samo za historiju, jedan dan u sedmici samo za poeziju. 
Svako ko bi sa njim razgovarao od učenjaka priznavao bi njegovu 
veliku učenost, a ko bi ga što upitao imao je odgovor." 

Ibn Abbas se proslavio vrlo rano kao dobar alim. To obilno 
znanje koje je posjedovao učinilo ga je savjetnikom četvorice 
halifa iako je bio vrlo mlad. Kod svakog težeg pitanja Omeru nije 
bilo teško iako je bio halifa i stariji od njega, da se obrati Ibn 
Abbasu i drugim učenjacima. 

Poseban respekt imao je Omer prema Ibn Abbasu jer je mnogo 
držao do njegova mišljenja. Neki su mu zamjerili što ga je toliko 
forsirao kao dječaka. 

Ni u danima izučavanja i potrage za naukom nije zaboravio 
obični svijet i njegovu obavezu prema njemu pa je imao običaj da 
im zakazuje vazove i dersove. Često se obraćao griješnicima 
riječima: "O griješnici, nemojte biti sigurni za završnicu vašeg 
grijeha, znajte da ono što proizilazi iz grijeha veće je od samog 
grijeha. Tvoje neosjećanje stida od onih koji su na tvojoj desnoj i 
lijevoj strani u trenutku griješenja je veće od samog grijeha. Tvoje 

smijanje u trenutku činjenja grijeha, a ti znaš kako će te Allah 
kazniti, veće je od grijeha. Tvoje zadovoljstvo s grijehom koga 
činiš veće je od grijeha. Tvoja negrižnja savjesti zbog počinjenog 
grijeha veća je od grijeha. Tvoj strah od vjetra koji leprša tvoju 
odjeću, a tvoje srce se ne uzbuđuje pred pogledima Uzvišenog 
Allaha to je veće od grijeha. Znaš li kakav je bio grijeh Ejjuba i& 
zbog kojeg ga je Allah 9« stavio na veliko iskušenje u tjelesnom i 
materijalnom pogledu? Njegov grijeh je bio odbijanje prilaska u 
pomoć nevoljniku koji je zatražio od Ejjuba da spriječi zulum 
nad njim. 

Ibn Abbas nije bio od onih koji jedno govore a drugo rade. On 
je postio danju a noći bi provodio u ibadetu. 

Obavijestio nas je Abdullah ibn Mulkete: "Putovao sam sa Ibn 
Abbasom <&> iz Mekke u Medinu. Kada bi zakonačili, provodio bi 
pola noći u ibadetu dok bi drugi spavali od silnog umora. Jedne 
noći sam ga čuo gdje uči ovaj ajet: / doći će smrtne muke, uistinu, 
i to je ono od čega ne možeš pobjeći. (Kaf, 19.) Stalno je 
ponavljao ovaj ajet plačući, to je činio sve do zore. Često plakanje 
mu je ocrtalo dvije crte na licu." 

O učenosti i popularnosti Ibn Abbasa & najbolje nam govori 
ovaj slučaj. Kada su iste godine pošli na hadždž on i halifa 
Muavvija ibn Ebu Sufjan, zajedno sa halifom pošli su njegovi 
saradnici i simpatizeri. Ipak, pratnja Ibn Abbasa je bila veća od 
pratnje halifine iako Ibn Abbas nije imao nikakve vlasti. U 
pratnji Ibn Abbasa bili su oni koji su željni nauke. 

Živio je Ibn Abbas sedamdeset i jednu godinu. Za to vrijeme 
ispunio je zemlju naukom, mudrošću i bogobojaznošću. Dženazu 
mu je predvodio Muhammed ibn Hanefi, jedan od Alijinih sinova, 
isp'red ostalih ashaba i tabiina. 

Dok su ga zakopavali, čuli su kako neko uči ovaj ajet: O 
smirena dušo, vrati se svom Gospodaru zadovoljna a i On tobom 
zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj. (El- 
Fedžr, 27.-30.)