STUDIO-TEWHID

Malo vremena prođe od hidžre Abdullaha i njegovih rođaka, a 
kurejšijski prvaci počeše obilaziti mekkanske sokake kako bi 
utvrdili koje od muslimana otputovao a koje ostao. 

Među tim prvacima bijahu Ebu Džehl i Utbe ibn Rebi'a. Utbe 
pogleda napuštene kuće Džahšove porodice, na koje su pustinjski 
vjetrovi nanosili (pijesak) prašinu i koje su odzvanjale od lupe 
vrata i kapija, pa reče: - Kuće Benu Džahša su postale puste i 
jadne, kao da plaču za svojim stanarima! - A ko su oni da za 
njima kuće plaču?! - priupita Ebu Džehl. 

Onda Ebu Džehl prisvoji kuću Abdullaha ibn Džahša, a bijaše 
najljepša i najraskošnija od svih drugih, i poče s njom i njenim 
namještajem da postupa kao što svaki vlasnik postupa sa svojom 
vlastitom imovinom. Kada je Abdullah ibn Džahš čuo šta je Ebu 
Džehl učinio sa njegovom kućom spomenu to Allahovom 
Poslaniku £ koji mu reče: - Bi li bio zadovoljan, o Abdullahu, da 
ti Allah umjesto te kuće da kuću u Džennetu? - Svakako, Allahov 
Poslaniče! - odgovori Abdullah - Pa to ti i pripada! - dodade 
Vjerovjesnik, što potpuno umiri dušu i zadovolji Abdullaha. A 
samo što se Abdullah smjestio u Medinu, nakon svih teškoća koje 
su sobom donijele njegova prva i druga hidžra i tek što je okusio 
draži mira i spokoja u gostoprimljivosti ensarija, nakon onih 
teških uznemiravanja koje je doživio od Kurejšija, Allahovom 
voljom Abdullah bi stavljen na najteži ispit u svom životu. 
Doživio je najgorče iskustvo otkako je primio Islam. Pa da 
poslušamo priču o tom njegovom gorkom i teškom iskušenju. 

Allahov Poslanik 35 izabra osmoricu svojih vjernih drugova 
koji su trebali izvršiti prvi vojni zadatak otkako se pojavio Islam. 
Među izabranim bijahu Abdullah ibn Džahš i S'ad ibn Ebi 
Vekkas. Vjerovjesnik im reče: - Za emira (vođu) ću vam odrediti 
onog ko je najizdržljiviji od gladi i žeđi! Onda povjeri komandu 
Abdullahu ibn Džahšu, te on posta prvi emir - vojskovođa jedne 
grupe vjernika. Allahov Poslanik odredi Abdullahu pravac 
putovanja i dade mu zatvoreno pismo, te mu naredi da pismo ne 
otvara dok ne prođu dva dana putovanja. Kada prođoše dva dana 
od prolaska izvidnice, Abdullah pročita pismo u kojem stajaše: 

"Kada pročitaš ovo pismo uputi se u pravcu mjesta zvanog 
Nahle između Taifa i Mekke. Tu se sakrijte i uhodite Kurejšije, 
tako da nas što bolje upoznate o njihovim kretanjima." 

I samo što pročita pismo Abdullah reče: - Slušam i pokoravam 
se Allahovom Poslaniku! A onda reče svojim drugovima: - 
Vjerovjesnik mi je naredio da odem do mjesta Nahle kako bih 

špijunirao Kurejšije i obavještavao ga o njima, a zabranio mi je da ikoga od vas silom tjeram da ide sa mnom. Pa ko želi šehadet i žudi da ga dostigne, neka me slijedi, a kome to nije drago, neka se vrati i niko ga zato neće koriti! Ljudi mu odgovoriše: - Slušamo i pokoravamo se Allahovom Poslaniku pa i mi idemo tamo gdje ti je on naredio da ideš! Onda skupina produži put dok ne stigoše do Nahle, pa se tu rasporediše i počeše uhoditi Kurejšije, te sakupljati korisne podatke o njima. I dok su oni izvršavali svoj zadatak, opaziše u daljini kurejšijsku karavanu koju su vodila četvorica ljudi i to: Amr ibn Hadremi, Hakem ibn Kejsan, Osman ibn Abdullah i njegov brat Mugire. Gonili su trgovačku robu, koja se sastojala od kože, suhoga grožđa i drugoga čime su Kurejšije inače trgovali. Tada se ashabi počeše dogovarati šta da čine. Inače, taj dan je bio zadnji dan od ešhuru-l-huruma - svetih mjeseci u kojima Arapi nisu ratovali ni prije Islama. Jedni rekoše: - Ako ih napadnemo, pobićemo ih u svetom mjesecu, a time bi okrnjili svetost ovog mjeseca i na sebe navukli gnjev i srdžbu svih Arapa. Ako ih, pak, pustimo da istekne ovaj dan, oni će dostići do svete mekkanske teritorije, gdje ih pogotovo ne smijemo napadati i tako će se spasiti od nas. I tako su se dogovarali, dok se konačno ne složiše da ih odmah napadnu i pobiju, te da sve što imaju uzmu kao ratni plijen. Za samo nekoliko trenutaka oni napadoše, te jednog ubiše, dvojicu zarobiše, dok im onaj četvrti izmače i spasi se od njih. Abdullah ibn Džahš i njegovi drugovi povedoše zarobljenike i zaplijenjenu karavanu put Medine. A kada stigoše Vjerovjesniku f£ i kada ga upoznaše s onim što su učinili, on to strogo osudi! Reče im: - Tako mi Allaha, ja vam nisam naredio da ikog napadate. Naredio sam vam da sakupljate podatke o Kurej šijama i da ih uhodite i pratite njihova kretanja! Naredi da se zarobljenici zadrže dok ne vidi šta će s njima, a zaplijenjenu karavanu i ne pogleda, a kamoli da je šta uzeo od plijena. Tek tada Abdullah i njegovi drugovi uvidješe kakvu grešku su napravili i postaše ubijeđeni da su propali zbog neizvršavanja naredbe Allahovog Poslanika & Još im je teže padalo što su ih njihova braća muslimani stalno korili i kada bi god kraj njih nailazili dosta bi im bilo kada bi rekli: - To su oni što su se oglušili o naredbu Allahovog Poslanika. Njihove muke su tek porasle kada čuše kako su Kurejšije ovaj događaj iskoristili kao razlog više za napade na Allahovog Poslanika. Sirili su propagandu protiv njega u svim arapskim plemenima govoreći: - Eto, Muhammed je počeo ratovati u svetom mjesecu! U njemu je prolio nedužnu krv, oteo 

našu imovinu i zarobio naše ljude. I ne pitajte o žalosti Abdullaha 
ibn Džahša i njegovih drugova zbog iskušenja u koje su zapali, niti 

stidu kojeg su osjećali pred Vjerovjesnikom zbog neugodnosti 
koje su mu pričinili. 

Kada je situacija postala neizdrživa, teret iskušenja pretežak za 
njih, stiže im radosna vijest u kojoj se kaže da je Allah zadovoljan 
s njihovim činom i da je u povodu svega toga Svome Poslaniku 
objavio određene kur'anske ajete. Sada ne pitajte kolika je to za 
njih radost bila, jer su sada mahsus dolazili, grlili ih čestitajući im 

1 blagosiljajući ih, istovremeno im učeći ajete iz Časnog Kur'ana 
koji su zbog njih objavljeni. Tada su Poslaniku objavljeni sljedeći 
ajeti: Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu... (El- 
Bekare, 217.) 

Nakon objave tih Allahovih riječi i Vjerovjesnik odahnu i 
smiri se. Uze karavanu kao ratni plijen, a zarobljenike pusti uz 
otkup. Posta zadovoljan zbog postupka Abdullaha ibn Džahša i 
njegovih drugova jer ova njihova izvidnica i borba posta značajna 
stvar za sve muslimane. Plijen koji zarobiše bijaše prvi ratni 
plijen u Islamu. Onaj koga su u napadu ubili bješe prvi mušrik 
čiju su krv muslimani prolili, a ona dva zarobljenika bijahu prvi 
zarobljenici koji padoše u ruke muslimana. Bajrak u tom pohodu 
bio je prvi bajrak kojeg je nekom predala ruka Allahovog 
Poslanika 2Hj a vođa te skupine bio je Abdullah ibn Džahš, prvi 
čovjek koji je nazvan emirom muslimana. 

Iza toga dođe Bitka na Bedru u kojoj Abdullah ibn Džahš dade 
ogromno učešće kakvo i dolikuje njegovom čvrstom imanu. Onda 
je uslijedio Uhud gdje Abdullah sa svojim drugom Sa'dom ibn 
Ebi Vekkasom doživje priču koja se ne može zaboraviti, pa neka 
nam Sa'd prepriča taj svoj događaj i događaj svog druga. 

Kaže Sa'd ibn Ebi Vekkas: "Kada dođe dan Uhuda, susrete me 
Abdullah ibn Džahš pa mi reče: - Hoćeš li uputiti dovu Allahu dfe? 
-Svakako - rekoh mu. Onda se odmakosmo u stranu i ja počeh 
moliti Allaha riječima: - Moj Gospodaru, kada sretnemo 
neprijatelja daj da se sukobim sa velikim junakom, snažnim i 
neustrašivim koji će me napasti i nastojati da me ubije, a kojeg ću 
ja isto tako nastojati poraziti. Onda me počasti pobjedom, tako da 
ipak ja njega ubijem i uzmem njegovu ratnu opremu i oružje. 

I dok sam ja učio dovu, Abdullah je aminao, a onda on poče 
moliti: - Moj Gospodaru, počasti me snažnim i neustrašivim 
protivnikom s kojim ću se boriti u Tvoje ime i koji će se boriti sa 
mnom, koji će me pobijediti pa mi odsjeći i nos i uši. Pa kada Te 

I Abdullah ibn DtahS sutra sretnem da me Ti upitaš: - U ime čega ti je odsječen nos i uši? A da Ti ja odgovorim: - U Tvoje ime, zatim u ime Tvog Poslanika! - pa da mi Ti na kraju kažeš: - Istinu si rekao! Dalje priča Sa'd: - Dova moga druga Abdullaha ibn Džahša je bila bolja od moje dove. Na kraju dana lično sam ga vidio, a on ubijen i izmasakriran, tako da su mu nos i uši visili na drvetu privezani nekim koncem. Tako je Allah primio i udovoljio dovi Abdullaha ibn Džahša, te ga počastio šehadetom kao što je počastio najodabranijeg od svih šehida, njegovog daidžu Hamzu ibn Abdulmuttaliba Poslanik s£ ih je obojicu ukopao u isti kabur dok su njegove čiste suze natapale pijesak koji je odisao mirisom šehadeta...