STUDIO-TEWHID

"Svaki musliman je dužan poljubiti Abdullaha
ibn Huzafu u glavu, a ja ću to prvi uraditi."
(Omer ibn Hattab)

Junak ove naše priče je jedan od ashaba (drugova
Vjerovjesnikovih), čovjek po imenu Abdullah ibn Huzafe.
Duga historija bi prošla pored ovog čovjeka kao što je
prolazila i pored miliona drugih Arapa prije njega ne dotičući ih
se i ne pridajući im nikakvog posebnog značaja. Ali,
veličanstvena vjera Islam je omogućila Abdullahu ibn Huzafetu
da sretne dvojicu najvećih vladara na dunjaluku u tom vremenu.
To su: Kisra, perzijski car i bizantijski kralj - Kajsar. S njima
dvojicom Abdullah je doživio susret koji se i dan - danas u
historiji Islama prepričava i ne prepušta zaboravu.

Njegov susret sa Kisrom se desio šeste godine po Hidžri, kada
se Allahov Poslanik |š odlučio da pojedine ashabe sa pismenim
porukama pošalje svim okolnim vladarima, pozivajući ih u Islam. 

Poslanik je dobro razmotrio i istakao važnost ovih zadataka.
Njegovi glasnici su odlazili u zemlje sa kojima nisu imali
nikakvih ugovora niti saradnje. Nisu govorili jezicima tih zemalja,
niti su poznavali išta o naravi, i osobinama pojedinih vladara. Oni
će te vladare pozivati da ostave svoje dotadašnje vjerovanje, da
napuste svoju slavu, vlast i moć, te da uđu u vjeru ljudi koji su do
juče spadali među njihove podanike. Bilo je to doista opasno
putovanje - prava avantura. Onaj koji bi odlazio na taj put - bivao
je izgubljen, a onaj koji se s tog puta vrati - bit će ponovo rođen. 

Zbog važnosti ovog poduhvata Vjerovjesnik je sakupio svoje
drugove (ashabe), ustao da im održi govor, zahvalio se
Uzvišenom Allahu kako to dolikuje, proučio šehadet a zatim
rekao: - Odlučio sam da neke od vas pošaljem kao svoje
izaslanike vladarima stranih zemalja, pa mi se ne protivite u tome

kao što su se Izraelćani usprotivili Isau, sinu Merjeminom. - 
A6habi uglas rekoše: - Mi ćemo, Allahov Poslaniče, u potpunosti 
izvršiti što god želiš, pa nas pošalji na koju god stranu hoćeš! - 
Vjerovjesnik od prisutnih ashaba izabra šestoricu koje će poslati 
kao glasnike arapskim i stranim vladarima. 

Među tom šestoricom bijaše i Abdullah ibn Huzafe es-Sehmi, 
koji bi izabran da Vjerovjesnikovu poruku prenese Kisri, vladaru 
Perzije. Opremi Abdullah svoju jahalicu, oprosti se sa ženom i 
djecom i uputi se preko brda i dolina ka svom cilju. Putovao' je 
sam - samcat i jedini drug na putu mu bijaše Uzvišeni Allah. 

Tako stiže u perzijsku prijestolnicu, tražeći dozvolu za prijem 
kod cara i obavijesti čuvare dvorca o poruci koju nosi. Kada cara 
obavijestiše o posjeti, on naredi da se njegov divan (rezidencija) 
uljepša, pozva sve velikaše da prisustvuju tom prijemu, i tek kad 
sve bi spremno, dozvoli da uđe Abdullah ibn Huzafe. Uđe 
Abdullah pred najodabranijeg Perzijanca, ogrnut u svoj skromni 
ogrtač, umotane glave u grubu mahramu, ali sa ponosom kakav 
samo Arapi posjeduju. Išao je sigurnim i čvrstim korakom, 
ponosno uzdignute glave, sav naoružan Islamom, čvrstim 
ubjeđenjem i imanom. 

Kad ga je Kisra - perzijski car vidio kako ide prema njemu 
naredi jednom od svojih ljudi da uzme od njega pismo, ali 
Abdullah reče: - Ne, Allahov Poslanik 3fe mi je naredio da lično 
tebi u ruku predam njegovo pismo, i ja se neću oglušiti o 
naredbu Poslanikovu! Onda Kisra reče svojim ljudima: - Pustite 
ga neka priđe! Abdullah priđe i lično mu preda poruku od 
Muhammeda £. 

Onda Kisra pozva jednog čovjeka - Arapa iz područja Hire, 
naredi mu da otvori pismo te da ga pročita, a u pismu stajaše: 

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim - U ime Allaha, Milostivog, 
Samilosnog: Od Muhammeda - Allahovog Vjerovjesnika, Kisri 
vladaru Perzije. Neka je selam na onoga koji slijedi Pravi put. 

Čim je Kisra čuo početak pisma srdžba napuni njegove grudi, 
lice mu se zacrveni a vratne žile se ukazaše. Krivo mu je bilo što 
je Vjerovjesnik pismo započeo sa svojim imenom. Istrgnu pismo 
iz ruku svoga pisara i iscijepa ga u najsitnije komadiće ne saznavši 
šta se u njemu nalazi. Istovremeno Kisra povika: - Ovako da meni 
piše pismo, a on je moj rob!? Onda naredi da se Abdullah istjera 
iz njegovog divana, što odmah bi i učinjeno. Abdullah izađe iz 
Kisrinog dvorca ne znajući šta je Allah odredio da se s njim desi; 
hoće li biti ubijen ili će biti slobodan? Malo razmisli pa reče sam 

sebi: - Tako mi Allaha, ne zanima me što će biti sa mnom nakon 
što sam izvršio naredbu Allahovog Poslanika. - Onda uzjaha 
svoju jahalicu i krenu. 

Kada se Kisra malo smirio, naredi da mu ponovo dovedu 
Abdullaha, ali ga ne nađoše. Digoše se čuvari u potjeru za njim, 
ali mu ne nađoše nikakva traga. Uputiše se i prema granici sa 
Arapskim poluotokom, pa ustanoviše da je Abdullah već napustio 
Perziju. Kada je Abdullah stigao Vjerovjesniku, obavijesti ga o 
Kisrinom postupku kako je iscijepao njegovo pismo, a 
Vjerovjesnik samo kratko reče: - AUah mu pocijepao njegovo 
carstvo! A što se tiče Kisre on poruči svom namjesniku Bazanu u 
Jemenu, da odmah pošalje dva najsposobnija čovjeka u Hidžaz i 
da im naredi da mu dovedu toga čovjeka iz Medine koji za sebe 
tvrdi da je Allahov Poslanik. Bazan izabra dvojicu ljudi i preda im 
pismo u kojem naređuje Muhammedu da se s njima dvojicom 
odmah, bez ikakvog oklijevanja, uputi u Perziju Kisri - velikom 
caru. Još naredi svojim glasnicima da se dobro raspitaju o tom 
Vjerovjesniku i da mu prikupe što više podataka o njegovoj 
misiji. 

Dvojica glasnika se odmah zaputiše prema Medini, a kada 
dođoše u Taif sretoše neke trgovce iz plemena Kurejš. Upitaše ih 
za Muhammeda, a oni im rekoše da je on u Jesribu - Medini. Ovi 
trgovci se zaputiše u Mekku radosni zbog susreta sa glasnicima 
perzijskog namjesnika. Počeše čestitati Kurejšijama 
uzvikivajući: - Radujte se i budite sretni, jer se moćni Kisra 
okomio na Muhammeda i on će da vas riješi njegova zla. Što se 
tiče dvojice glasnika oni produžiše put prema Medini, pa kada 
stigoše odmah se sastaše sa Allahovim poslanikom 
Muhammedom, predaše mu pismo i rekoše mu: - Vladar svih 
vladara - Kisra poručio je našem vladaru Bazanu da pošalje 
nekog ko će te dovesti njemu. Eto, mi smo došli po tebe, pa da 
ideš s nama, i ako dobrovoljno kreneš, mi ćemo Kisri preporučiti 
da bude blag prema tebi, a ako odbiješ, znaj da je on taj koji je 
toliko moćan i silan da će lahko uništiti i tebe i tvoj narod. 
Allahov Poslanik se (blago) osmijehnu te im reče: - Vratite se u 
svoje konačište, pa mi dođite sutra! 

Kada, sutradan rano, dođoše ponovo Vjerovjesniku, upitaše ga: 
- Jesi li se pripremio da ideš s nama kod perzijskog vladara Kisre? 
On im odgovori: - Vi više nikada nećete vidjeti Kisru? Ubio ga je 
AUah tako što je protiv njega ustao sin mu Širewejh tog istog 
mjeseca, u toj i toj noći i ubivši ga preoteo mu vlast. 

Glasnici su začuđeno slušali šta im govori Muhammed % a 
onda rekoše: - Znaš li ti šta govoriš? Hoćeš li da o tome 
obavijestimo našeg vladara Bazana? - Da! - reče im Vjerovjesnik, 
i još mu recite da će moja vjera doprijeti sve dotle dokle je 
dopirala Kisrina vlast, pa ako vaš vladar primi Islam, dat ću mu 
da i dalje vlada istim područjem i bude vođa u svom narodu! - I 
krenuše dvojica glasnika od Vjerovjesnika te stigoše svom 
vladaru Bazanu u Jemen. Obavijestiše ga o svemu, a on im reče: - 
Ako bude ovako kako je rekao Muhammed (misleći na ubistvo 
Kisre) onda je on stvarno Allahov Poslanik, a ako ne bude, onda 
ćemo vidjeti šta da uradimo s njim. 

Nije mnogo vremena prošlo a Bazanu stiže poruka od 
Širevvejha u kojoj kaže: "Obavještavam te da sam ubio Kisni, a 
ubio sam ga, kako bih osvetio naš narod, jer je on dozvolio da se 
ubijaju naši uglednici, da se zarobljavaju njihove žene a otimaju 
njihovi imeci. I kada ti dođe ovo moje pismo iskaži mi pokornost 
i ti i tvoji podanici." Čim Bazan pročita Širevvejhovo pismo i 
uvjerivši se da je Muhammed govorio istinu, baci pismo i obznani 
svoj prelazak na Islam, odmah za njim Islam prihvatiše i svi 
Perzijanci koji su živjeli u području Jemena. 

Ovo je bila priča o susretu Abdullaha ibn Huzafe sa Kisrom - 
perzijskim vladarom. Sada ćemo čuti priču o njegovom susretu 
sa Kajsarom - bizantijskim carem. Njegov susret sa Kajsarom 
bijaše u vrijeme halife Omera ibn Hattaba •& i taj slučaj je 
veoma čudan i poučan. 

Devetnaeste godine po Hidžri halifa Omer ibn Hattab posla 
vojsku u rat protiv Bizantinaca. Jedan od brojnih mudžahida 
bijaše Abdullah ibn Huzafe. Vizantijski car je već dosta čuo o 
muslimanskoj vojsci, o njihovoj iskrenoj vjeri, čvrstom ubjeđenju, 
te o njihovoj spremnosti da ginu na Allahovom putu i putu 
Njegova Poslanika. Car naredi svojim vojnicima da, ako ikoga 
zarobe od muslimanskih boraca ostave ga živog i da mu ga 
dovedu. 

Allah if odredi da baš Abdullah ibn Huzafe bude zarobljen i 
padne u ruke Bizantijcima. Vojnici ga dovedoše svom caru i 
rekoše: - "Evo, ovo je jedan od prvih drugova Muhammedovih i 
njegov vjerni sljedbenik. Pao nam je u šake pa smo ti ga doveli 
kao što si rekao! - Car je dugo posmatrao Abdullaha pa mu onda 
reče: - Predložit ću ti jednu stvar. - A šta to? - upita Abdullah. - 
Nudim ti da se pokrstiš i da primiš kršćanstvo, pa ako pristaneš 
pustiću te na slobodu i povrh toga te dobro nagraditi. - 

Zarobljenik mu s ponosom i čvrstom odlučnošću odgovori: - 
Meni je smrt hiljadu puta draža od onoga što mi ti nudiš. Car mu 
zatim reče: - Vidim da si sposoban čovjek, pa ako prihvatiš moju 
ponudu učinit ću te svojim ortakom i podijeliti vlast s tobom. 
Zarobljenik, čvrsto vezan lancima, se osmijehnu pa ponovo 
odvrati riječima: - Tako mi Allaha, kada bi mi dao svu svoju vlast 
i sve što posjeduju Arapi da samo za jedan tren (koliko bi okom 
trepnuo) napustim Muhammedovu vjeru, ja opet ne bih pristao. - 
Onda ću te ubiti! - uzviknu car. - Kako god hoćeš - odgovori 
Abdullah. Onda car naredi pa Abdullaha razapeše na krst a vojnici 
počeše da ga gađaju kako bi ga zaplašili. 

Car im na njihovom jeziku reče da ga gađaju u blizinu ruku, 
istovremeno mu i dalje nudeći da se pokrsti što je zarobljenik 
odbijao, onda je car rekao da ga gađaju u blizini nogu, ponovo mu 
nudeći napuštanje Islama, što opet bi uzalud. Vidjevši da neće 
ništa više postići car naredi da prekinu i da ga spuste sa krsta. 
Onda pozva sluge da donesu jedan veliki kazan u koji uliše ulje a 
onda ga staviše na jaku vatru tako da ulje poče ključati. Onda car 
naredi da mu se dovedu druga dva zarobljenika muslimana, te 
naredi da jednog od njih bace u kazan. Dok to učiniše njegovo 
meso se poče raspadati i ukazaše se gole ljudske kosti. Tada se car 
okrenu prema Abdullahu ibn Huzafi, pa ga opet pozva da primi 
kršćanstvo, ' što Abdullah ponovo odbi odlučnije nego ijednom 
ranije. Pošto car izgubi svaku nadu, naredi da i Abdullaha bace u 
kazan u kojeg su ubacili njegova druga. 

Kada ga povedoše oči mu se orosiše suzama, na što carevi 
vojnici rekoše svom vladaru: "Eno on plače." Car pomisli kako se 
Abdullah uplašio pa viknu: "Vratite ga ovamo." Kada Abdullaha 
ponovo odvedoše pred cara on mu opet ponudi da se pokrsti, a 
Abdullah kao i ranije odbi. Car mu reče: "Teško tebi, pa zašto si 
onda plakao." Abdullah mu odgovori: "Pomislio sam, eto sad ću 
biti bačen u ovaj kazan i tako. se lahko rastati sa svojom dušom, 
zaželio sam u tom momentu da imam duša koliko dlaka na svom 
tijelu pa da svaka od njih bude bačena u ovaj vreli kazan na 
Allahovom putu. To što se nisam mogao još više žrtvovati to me 
je ražalostilo." 

Onda car uvjerivši se da Abdullah- nije običan čovjek, potpuno 
se predavši, reče: - Pristaješ li da me poljubiš u čelo, pa ću te 
osloboditi. Abdullah dodade: "A hoćeš li pustiti sve ostale 
zarobljene muslimane?" "Hoću", odgovori car. Kasnije je pričao 
Abdullah: "Rekao sam sebi, ovo je neprijatelj od najgorih 

Allahovih neprijatelja, ali ako ga poljubim u čelo pustit će i 
mene i sve ostale muslimane. Mislim da mi na to niko neće 
prigovoriti." 

Onda Abdullah priđe i poljubi carevu glavu, a on naredi pa 
dovedoše sve ostale zarobljene muslimane, te ih predade 
Abdullahu i tako ih sviju oslobodi. 

Kada je Abdullah ibn Huzafe stigao do halife Omera ibn 
Hattaba 4* ispriča mu sve što mu se desilo. Halifa se veoma 
obradovao povratku zarobljenih muslimana i gledajući u njih 
reče: "Dužnost svakog muslimana je da poljubi čelo Abdullaha 
ibn Huzafe. Ja prvi to činim." Onda ustade i poljubi Abdullaha u 
čelo 

Priprema i Obrada www.tewhid.ucoz.net

STUDIO-TEWHID