STUDIO-TEWHID

"Starac koji je odlučio da evojom hromošću zaradi Džennet" 

Amr ibnu-l-Džemuh je u džahilijjetu (predislamskom 
periodu) bio jedan od vodećih poglavara u Jesribu, 
uglednik iz plemena Benu Seleme, čovjek kojeg su 
poštovali i slušali u cijeloj Medini. Takvi uglednici su u 
džahilijjetu imali običaj da svaki od njih za sebe lično napravi kip 
kojeg bi držao u kući. Od njega bi i jutrom i večeri tražio 
blagoslov. Njemu bi u određene dane prinosio žrtve i u njemu bi 
tražio utjehu u teškim momentima i prilikama. 

Kip Amra ibnul-Džemuha se zvao Menat, a bio je napravljen 
od najkvalitetnijeg drveta. On se o njemu pretjerano brinuo i 
pazio ga, te ga redovno mirisao najljepšim mirisima. Kada su 
svijetle zrake imana počele da osvjetljavaju jednu po jednu kuću 
u Jesribu posredstvom prvog misionara Mus'aba ibn Umejra, 
Amr ibnu-l-Džemuh je već dostigao šezdeset godina života. 
Islam već bijahu prihvatili trojica Amrovih sinova Muawwez, 
Muaz i Hallad, a s njima i njihov vršnjak Muaz ibn Džebel. Sem 
njih muslimanka postade i njihova majka Hind, a da Amr od 
toga nije znao ama baš ništa. Amrova žena Hinda uvidje da 
Islam nezadržljivo prodire u sve kuće i porodice u Jesribu, i da 
od uglednika i vodećih u gradu mušrik (čovjek odan kipovima) 
osta još samo njen muž i svega nekoliko pojedinaca. Ona ga je 
voljela i cijenila i veoma bi joj žao bilo kada bi on umro kao 
nevjernik i tako dopao džehennemske vatre. 

Istovremeno Amr se bojao da njegovi sinovi slučajno ne bi 
napustili vjeru svojih' očeva i djedova, pa počeli slijediti tog 
misionara Mus'aba ibn Umejra, koji je za kratko vrijeme uspio da 
mnogo ljudi iz njihove vjere uvede u ovu novu Muhammedovu 
vjeru. On reče svojoj ženi: -O Hinda, pripazi da ti. se sinovi ne bi 

slučajno sastali sa tim čovjekom - misleći na Mus'aba ibn Umejra - 
dok ne vidimo ko je on ustvari! Žena mu odgovori: - Slušam i 
pokoravam se! Ali kako bi bilo da čuješ svoga sina Muaza šta 
prenosi od tog čovjeka? - Teško tebi - reče Amr - Pa zar je Muaz 
već napustio našu vjeru, a da ja to ne znam!? Dobrodušna žena se 
sažali na tog starca pa reče: - Ne, nije! Ali je on prisustvovao na 
nekim sijelima sa tim misionarom, i zapamtio šta je govorio. - 
Pozovi ga ovamo - naredi joj, a kada mu sin dođe on mu reče: - 
Hoću da čujem nešto od toga što priča onaj čovjek. Sin mu citira 
Fatihu: 

U ime Allaha Milostivog Samilosnog 

*Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, *Milostivog, 
Samilosnog, * Vladara Dana sudnjega, *Samo Tebi se 
klanjamo i samo od Tebe pomoć tražimo! * Uputi nas na 
pravi put, *Na put onih kojima si milost Svoju darovao, *A 
ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su 
zalutali! 

Amr reče: - Kako li je lijep i ugodan taj govor! Je li sve što on 
govori poput ovoga? Muaz mu odgovori: - Ljepše od ovoga, oče. 
Hoćeš li otići da mu daš zavjet na vjernost, oče? Pa sav tvoj narod 
je već pristao za njim. Starac malo zašuti pa onda reče: - Neću to 
učiniti sve dok se ne posavjetujem sa svojim idolom Menatom, pa 
da vidim šta mi on preporučuje. - A šta bi ti to Menat mogao reći, 
oče. Pa zar to nije obično drvo koje niti čuje, niti govori, niti šta 
shvaća. Starac već ljutito doviknu: - Već sam ti rekao, neću ništa 
uraditi mimo njega! Onda Amr ibnu-l-Džemuh ode svom idolu 
Menatu, a inače bi, kada bi htjeli da razgovaraju s njim, iza njega 
postavili neku staricu, . koja bi odgovarala u njegovo ime, onako 
kako bi mislila da je najbolje. Dakle, Amr skrušeno stade ispred 
idola, osloni se na svoju zdravu nogu, jer je na drugu bio osjetno 
hrom, pa poče odavati hvalu svom idolu da bi na kraju rekao: - O 
Menatu, ne sumnjam da si ti već saznao za ovog misionara koji je 
došao iz Mekke, i koji ne želi nikom drugom zlo osim tebi. On je 
došao da nam zabrani da ti se klanjamo, i zbog toga mi je bilo 
mrsko da ga slijedim, i pored toga što sam čuo njegove tako lijepe 
riječi, prije nego što se s tobom posavjetujem. Pa daj mi reci šta 
da činim? Menat mu, normalno, ničim ne uzvrati, pa Amr nastavi: 
- Sigurno si se naljutio, a ja još nikad ništa nisam učinio što bi ti 
smetalo. Ali dobro, ostavit ću te nekoliko dana, dok se malo ne 
odljutiš. Sinovi Amra ibn Džemuha su dobro znali koliko je 
njihov otac privržen svom idolu Menatu i kako je on vremenom 

postao dio njega, ali su isto tako osjetili kako se u njegovom srcu 
pozicija njegova idola ljulja i da nije stabilna kao ranije. Odlučiše 
da ga potpuno iščupaju iz njegova srca jer to bijaše jedini put do 
imana - jedine i prave vjere. Amrovi sinovi se zajedno sa svojim 
drugom Muazom ibn Džebelom, noću prišunjaše do Menata, uzeše 
ga sa sobom, odnesoše ga i baciše u neku jamu gdje su njihovi 
saplemenici bacali smetlje i otpadne vode. Onda se vratiše kući 
tako da niko ne sazna za njihovu noćnu akciju. Kada je svanulo, i 
Amr ponizno krenuo svom idolu da ga pozdravi, ne nađe ga te 
povika: - Teško vama! Ko je sinoć dirao naše božanstvo! Pošto mu 
niko ne odgovori, on prijeteći i ljutito poče da traga za njim u kući i 
oko kuće. Na kraju ga pronađe naglavačke bačenog u prljavu jamu. 
Opra ga, očisti i lijepo namirisa, pa ga ponovo vrati na isto mjesto 
govoreći: - Boga mi, kad bih znao ko je ovo učinio, loše bi se 
proveo! Sljedeće noći mladići opet izvršiše napad na Menata, pa s 
njim učiniše isto što i prvi put. Kada se starac probudio ponovo ga 
ne nađe na svome mjestu, ali ga opet nađe u onoj prljavoj jami. On 
ga ponovo očisti, opra, namirisa, te stavi na njegovo mjesto. 

I tako su mladići činili sa kipom svake noći, a kada starcu to 
dosadi dođe mu jednom pred spavanje, uze sablju i objesi mu o 
glavu pa reče: - O Menatu, stvarno ne znam ko ovo s tobom 
stalno čini, ali ako u tebi ima kakva hajra (dobra) pa odbij sam 
šerr (zlo) od sebe. Evo ti sablja pa se brani! Onda starac ode na 
spavanje, a kada mladići bijahu sigurni da je duboko utonuo u 
san, prikradoše se kipu, skinuše sablju sa njega i odnesoše ga van 
kuće. Onda ga užetom privezaše za nekakvo uginulo pseto, i tako 
ih zajedno ponovo baciše u onu istu jamu gdje su se sakupljale 
otpadne vode i smetlje plemena Benu Seleme. 

Kada se ujutro starac probudi pa ne nađe svog idola, potraži ga 
i nađe bačenog na lice u najgoru prljavštinu vezanog za uginulo 
pseto. Bijaše razoružan jer mu je sablja bila skinuta sa glave. Ovaj 
put on ne izvadi kipa iz jame, nego ga ostavi gdje je bačen i ode 
govoreći u stihovima: 

Boga mi, da si ti ikakvo božanstvo bio, 
ne bi skupa sa paščetom u ovoj jami boravio! 

Ne prođe mnogo vremena od toga a Amr uđe u Allahovu vjeru 
Islam. Amr ibnu-l-Džemuh ubrzo osjeti pravu slast imana, što ga 
navede da se žestoko kajao zbog svakog trena kojeg je proveo u 
mnogoboštvu. I dušom i tijelom se predade novoj vjeri, te sebe, 
svoj imetak i svoju djecu stavi u službu i pokornost Allahu i 
Njegovom Poslaniku. 

Kasnije kada dođe Bitka na Uhudu, Amr vidje kako se trojica 
njegovih sinova pripremaju za susret sa Allahovim neprijateljima. 
Izgledali su poput lavova; gledao ih je i jutrom i večerom kako 
željno očekuju borbu gdje bi mogli dostići stepen šehida i zaraditi 
Allahovo zadovoljstvo. 

Sve to na njega ostavi jak dojam. Njegova junačka krv uzavrije 
i on čvrsto odluči da će skupa s njima ići u džihad pod zastavom 
Allahovog Poslanika. Međutim, mladići se složiše da zabrane ocu 
da ispuni svoju namjeru. Ta, on je starac uveliko zašao u godine, 
osim toga bijaše veoma hrom, pa ga je Uzvišeni Allah izuzeo sa 
drugim kojima je dozvoljeno da izostanu iz borbe. Oni mu rekoše: 
- O oče naš, Allah ti je uvažio tvoj uzur (opravdanje). Zašto da se 
opterećuješ s nečim čime te nije zadužio? 

Starac se silno naljuti zbog njihovih riječi pa se odmah zaputi 
Allahovom Poslaniku da se požali na njih! - O Vjerovjesniče, ovi 
moji sinovi hoće da me spriječe od ovog hajra tvrdeći kako sam ja 
hrom i neobavezan da idem u borbu. Tako mi Allaha, ja želim da 
ovom svojom hromom nogom uđem u Džennet! Allahov Poslanik 
M reče njegovim sinovima: - Pustite ga, možda će ga Uzvišeni 
Allah počastiti šehadetom! Oni ga, poštujući naredbu Allahovog 
Poslanika, pustiše da čini što mu je volja. A kada dođe vrijeme 
polaska, Amr ibnu-l-Džemuh se oprosti sa svojom ženom kao da 
se više nikada vratiti neće. 

Onda se okrenu prema Kibli pa podiže ruke prema nebesima i 
zamoli: - Dragi Allahu, počasti me šehadetom i daj da poginem 
kao šehid, a ne daj da se vratim svojoj kući! Onda krenu okružen 
svojom trojicom sinova i još mnoštvom ljudi iz plemena Benu 
Seleme. Kada se bitka rasplamsala i kada se muslimani raspršiše 
od Vjerovjesnika, Amr ibnu-l-Džemuh bi primjećen kako se 
probija u prve redove, a onda čvrsto staje na onu svoju zdravu 
nogu pa dočekujući neprijatelja govoraše: - Ja jedva Čekam da 
zaradim Džennet! Željno očekujem Džennet! Iza njega je stajao 
njegov sin Hallad. Neumorno su starac i njegov sin odbijali 
neprijatelja od Allahovog Poslanika & sve dok oba nisu poginuli 
kao šehidi. Između preseljenja oca i sina bilo je svega nekoliko 
trenutaka. 

Kada je bitka okončana, Allahov Poslanik j& naredi da se 
šehidi Uhuda pokopaju govoreći: - Ostavite ih tako sa njihovom 
krvlju i ranama (one će za njih svjedočiti na Sudnjem danu). 
Onda dodade: -Koji god musliman bude ranjen ili pogine na 
Allahovom putu, doći će na Sudnjem danu a njegova krv će teći; 

boja će joj biti boja šafrana, a mirisat će poput miška! Na. kraju 
Vjerovjesnik reče: - Amr ibnu-l-Džemuha pokopajte sa Abdullahom 
ibn Amrom, jer su oni i na ovom svijetu uvijek bili skupa i voljeli 
se! 

Neka Uzvišeni Allah bude zadovoljan sa Amrom ibnu-1- 
Džemuhom i ostalim ashabima - šehidima sa Uhuda, i neka im 
osvijetli njihove kabure! 

Priprema i Obrada www.tewhid.ucoz.net

STUDIO-TEWHID