STUDIO-TEWHID

"Ukopan pod zidinama Koetant\nopo\\ea" 

Ovaj znameniti sahabija - drug Allahovog Poslanika % 
zvao se Halid ibn Zejd ibn Kulejb, iz plemena Benu 
Nedždžar. Što se tiče njegovog nadimka, on je Ebu .Ejjub, 
a pripadao je ensarijama. A ko to od nas muslimana nije čuo za 
Ebu Ejjuba el-Ensariju?! Uzvišeni Allah je spomen na njega 
uzdigao od mašrika do magriba, i učinio da poraste njegov ugled 
kada je baš njegovu kuću izabrao između svih ostalih 
muslimanskih kuća da u njoj odsjedne Rusulullah kada je kao 
muhadžir stigao u Medinu. To je najveća čast i ponos za ovog 
ashaba. Taj slučaj kada je Allahov Poslanik M odsjeo u kuću Ebu 
Ejjuba je divna priča koja se tako rado ponavlja i prepričava. 
Kada je Poslanik M stigao iz Mekke u Medinu, srca Medinelija su 
ga dočekala kako se najbolje može neki gost dočekati. 

Gledali su ga očima u kojima se odražavala čežnja za viđenjem 
nekog najdražeg. Rasprostranili su svoja srca izražavajući mu 
dobrodošlicu, a vrata svojih kuća su otvorili kako bi dragi gost 
baš kod njih odsjeo i najugodnije se osjećao. Allahov Poslanik 
odluči da u Kuba'u, selu nadomak Medine, provede prva četri 
dana, i za to vrijeme sagradi svoj prvi mesdžid koji je utemeljen 
na čestitosti. Onda je Allahov Poslanik ^ krenuo iz Kuba'a jašući 
na svojoj devi, dok su svi jesribski uglednici stajali duž puta, a 
svaki je htio da mu pripadne čast pa da Allahov Poslanik odsjedne 
baš kod njega. Jedan za drugim izlazili bi pred devu i govorili: - 
Budi kod nas, o- Allahov Poslaniče, uz svu potrebnu poslugu, 
uvjete i zaštitu! Allahov Poslanik bi im odgovarao: - Neka, pustite 
je, jer njoj je naređeno šta da čini. I deva bi polahko nastavljala 
svoj put prema određenom cilju praćena očima i srcima svih 
prisutnih. Kada bi prošla mimo neke kuće, njeni vlasnici i ukućani 
bi se silno ražalostili i gubili nadu, dok bi se ista nada rađala u 

srcima onih pored kojih tek treba da naiđe. I tako je deva 
neprestano išla slijeđena od silnoga svijeta, koji su žarko željeli 
saznati ko će biti taj sretnik gdje će se deva zaustaviti. Kada je 
stigla ispred dvorišta kuće Ebu Ejjuba el-Ensarije deva polahko 
kleknu. Međutim, Poslanik još ne sjaha s deve. Nakon nekoliko 
trenutaka deva se ispravi i polagahno produži svoj hod, dok joj je 
Vjerovjesnik uzde skroz popustio i ohlabavio. Onda se deva 
zaokrenu i vrati, te ponovo kleknu na ono isto mjesto. 

Tada silna radost ispuni srce Ebu Ejjuba el-Ensarije, i on 
požuri da se selami sa svojim časnim i nesvakidašnjim gostom. 
Uze i ponese njegove stvari, osjećajući se kao da nosi sva blaga i 
riznice ovoga svijeta, te ih odnese u svoju kuću. Ebu Ejjubova 
kuća se sastojala od prizemlja i sprata, pa on nabrzinu sve svoje 
stvari i robu sa sprata iznese kako bi tu smjestio Poslanika, ali 
Allahov Poslanik ipak izabra prizemlje, što Ebu Ejjub i prihvati, 
te ga smjesti onde gdje on više želi. Kada je pala noć i Allahov 
Poslanik otišao na spavanje, Ebu Ejjub se sa svojom ženom pope 
na sprat, pa kada zatvoriše vrata za sobom, Ebu Ejjub se tiho 
obrati ženi: - Teško tebi, šta mi to uradismo? Zar će Allahov 
Poslanik 1k biti ispod nas, a mi iznad njega?! Zar ćemo hodati 
iznad glave Allahovog Poslanika? Zar baš da se nađemo između 
Vjerovjesnika i Objave koja mu silazi sa nebesa? U tom slučaju 
mi smo zasigurno upropašteni. Supružnici se silno zabrinuše zbog 
svog postupka ne znajući šta dalje da čine i kako da postupe. 
Nikako ne mogoše da se umire sve dok se ne dosjetiše da se 
smjeste u ugao sprata koji nije bio iznad prostora gdje je boravio 
Vjerovjesnik. 

Oni se tu malo oslobodiše i otuda se nikud ne pomakoše, a ako 
bi se kretali, išli bi samo krajevima sprata, strogo izbjegavajući 
sredinu kuće. Kada Ebu Ejjub ujutro ustade, požali se Poslaniku 
3£: - Tako mi Allaha, sinoć oka nismo sklopili, ni ja ni moja žena! 

- A zbog čega to, Ebu Ejjube? - upita Vjerovjesnik. On odgovori: 

- Sjetio sam se da sam ja na spratu kuće u čijem si ti prizemlju, pa 
da, kad god se pokrenem, na tebe će sipati prašina sa plafona koja 
će te uznemiravati. Sem toga, našao sam se između tebe i Objave. 
Allahov Poslanik M mu onda reče: - Ništa se ne brini, o Ebu 
Ejjube. Nama je puno lakše da budemo u prizemlju, jer nam 
stalno neko dolazi u zijaret. Dalje priča Ebu Ejjub: - Ja se opet 
pokorih želji Allahova Poslanika, sve dok jedne hladne noći ne 
razbi se krčag s vodom (posuda u kojoj se čuva rezerva vode), pa 
voda poče da lije po spratu. Ja i moja žena skočismo i pošto nismo 
imali ništa drugo sem jednog skupocjenog čaršafa od kadife kojim 

bi se pokrivali, s tim počesmo skupljati vodu i sušiti pod, bojeći se 
da voda ne procuri u prizemlje na Vjerovjesnika. Kada osvanu 
jutro, ja požurih Allahovom Poslaniku pa mu rekoh: - O Allahov 
Poslaniče! Ti si mi draži od oca i majke. Ja zaista ne mogu živjeti 
iznad tebe, a da ti budeš ispod mene. Onda mu ispričah šta se 
desilo prošle noći, našto se on smilova pa mi udovolji te se preseli 
na sprat, a ja i moja žena siđosmo u prizemlje. 

Poslanik |g provede u kući Ebu Ejjuba nešto oko sedam 
mjeseci, sve dok se ne završi gradnja njegovog mesdžida na onom 
istom prostoru gdje je kleknula deva prilikom ulaska u Medinu. 
Onda se Vjerovjesnik preseli u sobe koje se sagradiše oko 
mesdžida za njega i njegove žene. On tada postade prvi komšija 
Ebu Ejjuba i više od običnog komšije. Ebu Ejjub zavoli 
Allahovog Poslanika iskrenom i srčanom ljubavlju, a isto tako i 
plemeniti Vjerovjesnik zavoli Ebu Ejjuba i toliko se s njim zbliži 
da se u njegovoj kući osjećao potpuno isto kao u svojoj. 

Ibn Abbas priča: "Jednog žarkog popodneva kada je inače 
svako boravio u kući i nikud ne bi izlazio, Ebu Bekr •$> izađe u 
džamiju gdje ga ugleda Omer «&> pa ga upita: - O Ebu Bekre, šta te 
je to natjeralo da izađeš u ovo doba? On mu odgovori: - Ništa me 
drugo nije natjeralo, nego glad koja me mori! Omer dodade: - 
Tako mi Allaha, ni mene ništa drugo nije istjeralo van kuće! I dok 
su oni tako razgovarali, naiđe Allahov Poslanik koji ih upita: - Šta 
je to vas dvojicu navelo da izađete iz kuće u ovo doba? Oni mu 
odgovoriše: - Allaha mi, istjerala nas je iz kuće glad koju 
osjećamo u stomacima! Vjerovjesnik dodade: - Tako mi Onoga u 
čijoj ruci je moja duša, i mene je isto to natjeralo da izađem iz 
kuće! Hodite sa mnom! Onda se sva trojica zaputiše i dođoše pred 
vrata Ebu Ejjubove kuće, a Ebu Ejjub bi svaki dan nešto 
pripremao Allahovom Poslaniku za jelo, i samo ako bi puno 
kasnio on bi onda tu hranu davao ukućanima da je pojedu. Kada 
dođoše pred kuću izađe žena Ebu Ejjubova i reče: - Dobro došao, 
Allahov Poslaniče, i ostali koji su s tobom! Vjerovjesnik je upita: 
- Gdje je Ebu Ejjub? Ebu Ejjub, koji je u palmoviku u blizini kuće 
nešto radio, ču glas Poslanika pa žurno dođe i povika: - Dobro 
došao Allahov Poslaniče i ostali koji su s tobom! Onda nastavi: - 
Pa ovo nije vrijeme tvog uobičajenog dolaska! - U pravu si - složi 
se Vjerovjesnik. Onda Ebu Ejjub ode u svoj palmovik pa otkide 
jednu rodnu granu na kojoj bijaše dosta datula, onih zrelijih i onih 
koje još nisu potpuno sazrele. Vjerovjesnik mu reče: - Nisi trebao 
trgati ovu granu. Mogao si samo da nam nabereš ovih zrelijih 
datula, a druge su mogle još stajati. 

Ebu Ejjub reče: - O Vjerovjesniče! Meni je zadovoljstvo da 
probaš i jednih i drugih datula. A sada idem da nešto zakoljem! - 
A šta misliš klati, pazi na one koje daju mlijeko! - doviknu 
Poslanik 

Ebu Ejjub zakla jedno jare, a onda reče ženi: - Spremi nam 
kruh i ispeci kako najbolje umiješ! Zatim pola jareta stavi da se 
kuha, a onu drugu polovicu ispeče. Kada hrana bi spravljena i 
postavljena pred Allahovog Poslanika M i njegova dva druga, 
Poslanik uze komad mesa pa ga stavi u lepinju i reče: - O Ebu 
Ejjube, odnesi ovo Fatimi, jer ona ovako nešto danima nije 
probala! Kada se dovoljno najedoše i napoj iše, Poslanik reče: - 
Kruh, meso, datule, one sazrile i one manje zrele! Njegove oči 
zasuziše dok je dalje govorio: - Tako mi Onoga u čijoj je ruci 
moja duša, to su te blagodati za koje ćete biti pitani na Sudnjem 
danu. Pa, kada se nešto slično ovome nađe kod vas i to zagrabite 
ili uzmete svojom rukom, tada kažite: - U ime Allaha, a kada se 
najedete recite: - Hvala Allahu koji nas je nahranio i koji nas je 
ovim blagodatima i ni'metima počastio! Onda Resulullah ■% 
ustade govoreći Ebu Ejjubu: - Sutra nam dođi! Običaj 
Vjerovjesnika je bio da kada god mu neko učini dobročinstvo, on 
bi nastojao da mu na to uzvrati istom mjerom. Pošto Ebu Ejjub ne 
ču šta mu na kraju Vjerovjesnik poruči, Omer 4fe mu ponovo 
naglasi: - Poslanik 1k ti naređuje da mu sutra dođeš! - Slušam i 
pokoravam se Allahovom Poslaniku - odgovori Ebu Ejjub. 

Kada sutradan Ebu Ejjub dođe Vjerovjesniku, on mu dade 
jednu djevojčicu koja ga je do tada posluživala, pa mu reče: - 
Lijepo postupaj prema ovoj djevojčici, o Ebu Ejjube, jer dok je 
god bila kod nas mi smo od nje doživljavali samo dobro, a ništa 
drugo! 

Ebu Ejjub se vrati kući vodeći sa sobom mladu robinju. Žena 
ga upita: - Čija je to djevojčica? - Naša - odgovori Ebu Ejjub. - 
Dao nam je Poslanik & - Divan li je onaj ko nam je to poklonio, a 
lijep nam je i poklon dao - dodade žena. - Rekao nam je da prema 
njoj najbolje postupamo - reče Ebu Ejjub. - Pa kako da postupimo 
da bi najsigurnije izvršili oporuku Allahovog Poslanika? - upita 
ga žena? Ebu Ejjub odgovori: - Tako mi Allaha, ja ne vidim bolji 
način da Vjerovjesnikovu preporuku izvršimo, sem da ovu 
robinju skroz oslobodimo. - Sigurna sam da si izabrao pravo 
rješenje i da si na najispravnijem putu ako tako postupiš - složi se 
žena. Onda Ebu Ejjub oslobodi sluškinju koja se tako riješi 
ropstva. 

Ovo je samo nekoliko detalja i slika iz mirnodobskog života 
Ebu Ejjuba el-Ensarije, a kada bi čuli nekoliko detalja o 
njegovom životu u ratu i borbi, tek bi se onda divili. Sav svoj 
život Ebu Ejjub je proveo kao gazija i borac tako da se moglo reći 
da nije izostao niti iz jedne bitke koju su muslimani vodili od 
vremena Resulullaha pa do vremena Muavvije. Jedino je 
mogao da izostane iz neke bitke, ako je istovremeno bio zauzet sa 
nekom drugom bitkom i na drugom bojištu. 

Njegova posljednja bitka je bila kada Muavvija opremi vojsku i 
posla je pod zapovjedništvom svoga sina Jezida u osvajanje 
Konstantinopolja - Istanbula. Tada je Ebu Ejjub bio starac u 
poodmaklim, osamdesetim godinama života, što ga niukom 
slučaju nije omelo od priključivanja Jezidovoj vojsci i da se 
uhvati ukoštac sa morskim talasima i neprijateljem kao gazija - 
borac na Allahovom putu. Međutim, malo vremena nakon prvih 
sukoba sa neprijateljem Ebu Ejjub teško oboli tako da ga bolest 
prikova za postelju i spriječi da nastavi sa borbom. Vojskovođa 
Jezid, došavši da obiđe Ebu Ejjuba, upita ga: - Da li ti šta treba 
Ebu Ejjube? Ebu Ejjub mu odgovori: - Poselami od mene svu 
muslimansku vojsku i reci im da im poručujem da gone 
neprijatelja što god dalje mogu u unutrašnjost zemlje, i da me 
ponesu sa sobom, pa da me onda ukopaju ispod svojih stopala uz 
same zidine istanbulske tvrđave. Nakon tih riječi Ebu Ejjub 
ispusti svoju plemenitu dušu. 

Muslimanska vojska je ispunila posljednju želju vjernog druga 
Vjerovjesnikovog. Neprestano su navaljivali na neprijatelja sve 
dok nisu stigli do samih zidina Istanbula. Cijelo vrijeme 
napredovanja, sa sobom su nosili tijelo Ebu Ejjuba, a onda su tu 
iskopali kabur i ukopali ga u njega. 

Neka se Uzvišeni Allah smiluje Ebu Ejjubu el-Ensariji koji je i 
pored svojih osamdeset godina života odlučio da umre kao gazija 
na Allahovom putu. 

Priprema i Obrada www.tewhid.ucoz.net

STUDIO-TEWHID