STUDIO-TEWHID

"Nemojte Berrau povjeravati komandovanje nadi 
muslimanskom vojskom, jer bojati se je da će on 
svojim ličnim atakovanjem upropastiti svoje 
vojnike" (Omer ibn Hattab) 

Imao je neurednu kosu, bio je sitan mršavan, nije vodio 
računa o svome izgledu, tako da se oko nije zaustavljalo na 
njemu, naprotiv. Ali, to je bio prvi, varljivi, utisak. On, takav 
kakav je bio, lično je ubio stotinu mušrika u pojedinačnim 
dvobojima, a da ne spominjemo one koje je pobio u toku brojnih 
bitaka u kojima je učestvovao. To je hrabri i neustrašivi borac za 
kojeg je halifa Omer el-Faruk pisao svim svojim namjesnicima da 
ga nipošto ne postavljaju za komandanta (neke) muslimanske 
vojske, bojeći se da ih on svojim herojstvom ne odvede u uništenje. 

To je Berra' ibn Malik el-Ensari, brat Enesa ibn Malika, sluge i 
pratioca Allahovog Poslanika & 

I kada bi pokušali da vam prepričamo sve o junaštvu i hrabrosti 
Berra'a ibn Malika trebalo bi nam mnogo vremena i prostora. Zbog 
toga ćemo vam navesti samo jednu od brojnih priča o njegovoj 
hrabrosti, a ona će vam dati predstavu i o ostalim slučajevima. 

Ova priča počinje u prvim satima nakon smrti časnog Allahovog 
Poslanika i njegovog preseljenja u najodabranije društvo, kada 
brojna beduinska plemena počeše u skupinama napuštati Allahovu 
vjeru. Napuštala su Allahovu vjeru u skupinama, isto kao što su u 
skupinama u nju i ulazila. Za kratko vrijeme u Islamu ostaše samo 
stanovnici Mekke, Medine i Taifa i neka razbacana plemena čija 
srca Allah učvrsti na imanu i pravom putu. 

Halifa Ebu Bekr es-Siddik 4fe poput postojanog brda čvrsto i 
odlučno se suprotstavi ovoj slijepoj i krvavoj smutnji. Opremi od 
ensarija i muhadžira jedanaest vojski i uruči komandantima 
jedanaest bajraka, te ih odasla u razne krajeve Arabijskog poluotoka 

da otpadnike od vjere (murtede) vrate na put Istine i pravde, te da 
one koji to odbijaju oštricom sablje povrate na pravi put. 

Najopasniji i najbrojniji od svih murteda bijahu pripadnici 
plemena Benu Hanife na čelu sa Musejlemom el-Kezzabom 
(lašcem). Sakupio je Musejlema, što od svojih saplemenika a što 
od njihovih saveznika, četrdeset hiljada najsposobnijih ratnika. 
Većina ovih su Musejlemu slijedili iz plemenskih i rodbinskih 
razloga, a ne što su mu vjerovali ili iz nekog ubjeđenja, tako da bi 
pojedinci govorili: - Vjerujem da je Musejlema lažac, a da 
Muhammed govori istinu, ali lažac iz našeg plemena draži nam je 
od iskrenog iz plemena Mudar (Misleći na Muhammeda)! 

Prvu muslimansku vojsku pod vodstvom Ikrime ibn Ebi 
Džehla Musejlema glatko porazi i vrati ih odakle su i došli. Halifa 
es-Siddik posla drugu vojsku pod komandom Halida ibn Welida. 
Tu su bili okupljeni najugledniji ashabi od ensarija i od muhadžira 
a među njima i Berra' ibn Malik kao i skupina najpoznatijih 
muslimanskih boraca. 

Dvije vojske se sukobiše na Jemami u području Nedžda, i ne 
prođe mnogo vremena, a kolo sreće poče se okretati u korist 
Musejleme i njegovih pristalica. Zemlja je podrhtavala pod nogama 
muslimanskih boraca, ali su se oni malo po malo morali povlačiti 
sa svojih položaja. Musejleminc pristalice stigoše čak do šatora 
Halida ibn Welida, i oboriše (noseće) stubove šatora i zamalo ne 
ubiše ženu Halidovu, ali je jedan od njih (Musejleminih pristalica) 
uze u zaštitu. Tada muslimani osjetiše strahovitu opasnost i 
shvatiše da, ako sada uzmaknu pred Musejlemom, Islam više 
nikada neće stati na svoje noge, i Allah, koji nema sudruga, neće 
biti obožavan na Arabijskom poluotoku. Halid ibn Welid pristupi 
ponovnom prestrojavanju vojske, te razdvoji muhadžire od 
ensarija, a beduine (sinove pustinje) i od jednih i od drugih. 

Tako pripadnike svakog plemena stavi pod zastavu jednog od 
njih, da se vidi koliki je čiji udio u borbi, i da se tačno zna s koje 
strane uzmiču muslimani. Među protivničkim stranama ponovo 
otpoče žestoka borba, kakvu do tada muslimani ne zapamtiše u 
svim ranijim ratovima. Sljedbenici Musejleme čvrsto poput brda 
izdržaše napade muslimana ne osvrćući se na velike gubitke. 

Muslimani pokazaše takva junaštva da bi to bio jedan od najdivnijih 
junačkih epova kad bi se sve to napisalo i spojilo u jednu zbirku. 

Spomenimo Sabita ibn Kajsa, ensarijskog bajraktara, koji se 
namirisao, čistim platnima poput ćefina ogrnuo, a onda u zemlji rupu 
do koljena iskopao u koju je čvrsto stao, nikud ni pedlja ne 

uzmaknuvši, držeći bajrak svog plemena, sve dok se nije, kao 
šehid, mrtav srušio. Ili, Zejda ibn Hattaba, brata Ibn Hattaba «&> koji 
povika među muslimanima: - O ljudi! Čvrsto se držite i ne uzmičite! 
Udrite neprijatelja i navalite na njega. O ljudi, tako mi Allaha, nakon 
ovih riječi više nikad ništa neću progovoriti sve dok Musejlema ne 
bude poražen ili dok ja ne stignem pred Allaha. Zatim Zejd navali na 
neprijatelja i neprestano se borio sve dok sam ne bi ubijen. 

Spomenimo i Salima štićenika Ebu Huzejfe koji je nosio 
bajrak muhadžira. Za njega se neki uplašiše da ne posusta u borbi 
pa mu rekoše: - Bojimo se da nas neprijatelj baš sa tvoje strane ne 
uzdrma! On im odgovori: - Kakav bih ja to nosilac Kur'ana bio 
kada bi sa moje strane bili potučeni! Onda on udari na neprijatelja 
svom žestinom sve dok ne pade kao šehid. Ali, sva ova herojstva 
zajedno blijede pred herojstvom Berra'a ibn Malika, neka je.Allah 
zadovoljan s njim i sa svima njima skupa. 

Kada je Halid vidio da se žar borbe tek razbuktava, okrenu se 
Berra'u ibn Maliku govoreći: - Navali, mladiću od ensarija! - 
Berra' povika svom narodu: - O skupino ensarija! Neka nijedan 
od vas ne razmišlja o povratku u Medinu, jer poslije ovog 
današnjeg dana, nema vam više Medine. Preostaje vam samo 
Allah, a zatim Džennet! Onda navali na mušrike, a sa njim 
navališe 'i ostale ensarije. Probijao se kroz neprijateljske redove 
udarajući sabljom po vratovima Allahovih neprijatelja. 

Redovi Musejlemine vojske se uskomešaše i potražiše spas u 
velikoj zaklonjenoj bašči koja tada u historiji posta poznata kao 
"Bašča smrti", zbog ogromnih žrtava koje su pale toga dana. Ta 
bašča smrti bijaše veoma prostrana, i ograđena visokim zidinama, 
tako da Musejlema i hiljade njegovih pristalica za sobom 
zatvoriše kapije od tog utvrđenja. Onda se rasporediše po visokim 
zidovima, pa otuda, doslovno poput kiše, zasuše muslimane 
strijelama i kopljima. • 

Tada na scenu stupi neustrašivi junak Berra' ibn Malik pa 
reče: - O ljudi, stavite me na jedan štit, pa štit podignite na 
koplja, a onda me ubacite preko zida u unutrašnjost bašče, 
negdje blizu kapije. A kada upadnem unutra ili ću. poginuti kao 
šehid, ili ću vam otvoriti kapiju! I u tren oka Berra' sjede na štit, 
a već smo spomenuli da je bio mršav i sitan, pa ga onda desetine 
kopalja podigoše uvis, i ubaciše u unutrašnjost bašče među 
hiljade Musejleminih ratnika. Berra' upade među njih poput 
groma iz vedra neba; udarao je na sve strane probijajući se do 
obližnje kapije. 

Na kraju ubivši najmanje desetoricu mušrika, uspje otvoriti 
kapiju, zaradivši pritom više od osamdeset rana, što od strijela, a što 
od udaraca sablji. Muslimani tada svom žestinom navališe na 
utvrđenu bašču smrti, i na zidove i na kapiju. Kosili su pred sobom 
otpadnike koji su pokušavali da se zaklone iza zidina, ubivši pritom 
blizu dvadeset hiljada Musejleminih pristalica, dok ne stigoše te 
ubiše i njega lično. Berra' ibn Malik bi prenesen u šator da mu se 
pruži pomoć. Tu Halid ibn Welid provede mjesec dana liječeći ga od 
zadobijenih rana, sve dok Allah ne dade da ozdravi. Tako Allah 
muslimanskoj vojsci propisa pobjedu uz zasluge Berra'a ibn Malika. 

Berra' ibn Malik je kasnije stalno priželjkivao šehadet - pogibiju 
na Allahavom putu, što ga je mimoišlo na dan Bitke u "Bašči 
smrti". I dalje je učestvovao u bitkama jednom za drugom žudeći 
da mu se ispuni najveća želja i čeznući za ponovnim susretom sa 
časnim Vjerovjesnikom. Tako je bilo sve do osvojenja Tustera, 
jednog od brojnih utvrđenja u Perziji. Perzijanci su se utvrdili u 
jednu visoku kulu, a muslimani su ih uporno opsijedali poput 
kliješta. A kada se obruč još više stegnuo i Perzijanci se našli u 
bezizlaznoj situaciji, počeše sa visoke kule bacati željezne lance za 
koje su bile pričvršćene čelične kuke užarene na vatri. Tim lancima 
su gađali muslimanske borce, a kada bi ih pogodili, onda bi ih 
hvatali usijanim i vrelim kukama da bi ih onda vukli na zidine gdje 
su dolazili ili mrtvi ili na samrti od nesnošljivih bolova. Jedan od 
tih lanaca pogodi Enesa ibn Malika, brata Berra'ovog, i vrele kuke 
ga čvrsto uhvatiše. U tom trenutku Berra' ibn Malik to primijeti i 
odmah skoči na zidine tvrđave i dohvati lanac koji je već počeo 
podizati njegovog brata Enesa. Svim silama, savladavajući užasan 
bol, Berra' poče golim rukama razvlačiti užarene čelične kandže 
kako bi oslobodio brata, dok su mu se ruke prosto pržile i dimile od 
vrelog gvožđa. On ne ispusti vrelo gvožđe iz ruku sve dok ne 
oslobodi brata, a onda pade sa njim na zemlju. Njegove šake su bile 
samo gole kosti na kojima nije bilo nimalo mesa. 

I u ovoj bici Berra' ibn Malik zatraži od Uzvišenog Allaha da 
ga počasti šehadetom (pogibijom na Allahovom putu), što mu 
Allah i udovolji, tako da kao šehid osta na poprištu bitke, 
žudeći za susretom sa Allahom. 

Neka Allah 4š lice Berra'a ibn Malika osvijetli Svojim nurom 
u Džennetu, i neka ga obraduje društvom Vjerovjesnikovim na 
onom svijetu i neka je s njim vječno zadovoljan. 

Priprema i Obrada www.tewhid.ucoz.net

STUDIO-TEWHID