STUDIO-TEWHID

Omer je sin Abdul-Azizov, a on sin Mervanov, a on sin El-Hakimov, a on sin Ebul-’Asov, a on sin Umejjin, a on sin Abduš-Šemsov, a on sin Abdulmenafa el-Kurešija el-Umevija. Majka mu je Lejla, kći Adema ibn Omera ibnul-Hattaba. Nadimak mu je bio Ebu Hafs. Omer je porijeklom iz plemena Beni Umejje, koje je jedno od najuglednijih kurejšijskih plemena, i koje je imalo vodeću vjersku ulogu u Mekki. Inače, ogranci plemena Kurejš međusobno su bili podijelili dužnosti na slijedeći način: 

Benu Hašim, Hašimovići, napajali su hadžije, Benu Umejjetu pripadala je ratna zastava koju su nosili za vrijeme borbe, Benu Neufel je vodilo brigu o materijalnoj pomoći hadžijama, Benu Abdud-Dar imalo je službu vratara Ka’be i nošenja zastave, Benu Esed bilo je odgovorno za međusobno dogovaranje, tj. šuru, Benu Tejm je bilo zaduženo za naplaćivanje krvarine.
Benu Mahzum je sakupljalo sve što je trebalo za opremu vojske i bili su na čelu konjanika, Iz plemena Benu Adijj slani su izaslanici, Benu Džumeh je bilo zaduženo za žrtvenike i gatanje strelicama, Benu Sehm je bilo zaduženo za sudstvo i zapljenjivanje imovine. Zbog toga je Ebu Sufjan, kao Umejević, prije ulaska u islam bio vođa Kurejšija u borbi protiv Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem .

Omer ibn Abdul-Aziz je mnogo naučio iz života njegova djeda Omera ibnul-Hattaba, radijallahu anhu, tako da ga je kroz čitav svoj život dosljedno oponašao. Njegov otac, Abdul-Aziz ibn Mervan, bio je jedan od najbogobojaznijih i najučenijih Umevija, a takođe je bio i najpredaniji učenju Kur’ana.
Ličnost Omera ibn Abdul-Aziza jedinstvena je ličnost u historiji islama, jer je u sebi objedinio pravdu, pobožnost i znanje. Te plemenite osobine omogućile su mu da bude ubrojan u grupu pravednih halifa, pa je tako zadobio nadimak “Peti Pravovjerni Halifa.”

Na Omera nisu utjecale rodbinske veze u njegovim presudama. Uvijek je zauzimao stanovište koje je diktirao čisti islamski zakon, zakon Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem U svom svakodnevnom životu je kontrolirao samoga sebe, nije se potčinio strastima, i uzdigao se iznad svega što može biti ružno u čovjeku. Dunjaluk i položaj ga nisu odvukli od njegove vjere. Živio je svoj život u pobožnosti i skromnosti. Stekao je obrazovanje kod najbolje uleme, pa ih je čak i prestigao u znanju, i zato se ubraja među najveće alime svoga vremena. On je od svoje rane mladosti zavolio nauku. Inače je volio miran i ugodan život, i nije bio sklon kavgi i ratobornosti.

Bio je visoka rasta, nježna tijela, ravna stomaka, malih upalih očiju i prefinjenih crta lica. Bio je lijepe pojave i bijelog tena. Na čelu je imao ožiljak od udarca kopita koji je zadobio još u djetinjstvu u očevoj ergeli konja. Zato su ga prozvali “Umejević Razbijene Glave.”

Odgoj u najljepšoj sredini

Omer ibn Abdul-Aziz odrastao je u kući punoj imana, kući koja je odisala skrušenošću i pobožnošću. Njegov otac, Abdul-Aziz ibn Mervan, bio je jedan od najpobožnijih Umejevića. Mnogo je klanjao i tražio oprosta, želeći da se što više približi Uzvišenom Allahu. A njegova majka je bila od najboljih muslimanki po svojoj pravovjernosti i snazi imana.

Kada se Abdul-Aziz htjeo ženiti rekao je svome blagajniku: “Sakupi mi četiri stotine dinara od mog halal imetka jer hoću da se ženim iz dobre porodice.” I oženio je Lejlu, kćerku Asima ibn Omera ibnul-Hattaba. Žena Asimova, a nana po majci Omera ibn Abdul-Aziza bila je bogobojazna vjernica. Priča o njenoj udaji za Asima najbolje nam svjedoči o čednosti te žene. 

Abdullah ibn Zejd ibn Eslem nam priča o tom braku, prenoseći ono što je čuo od svoga oca Zejda, a on od njegovog djeda Eslema, da je rekao: “Bio sam sa Omerom ibnul-Hattabom dok je obilazio narod noću, pa se umorio i naslonio na zid, a bio je mrkli mrak. Tada čusmo kako neka žena reče svojoj kćerki”: 
-Kćeri moja, ustani i naspi vodu u mlijeko.
Ona joj reče:
-Majko, zar ne znaš kakvu je odluku danas donio Vođa pravovjernih?
A majka je upita:
-Kakva odluku?
Kćerka joj odgovori:
-Naređeno je svakom telalu da razglasi kako je zabranjeno miješati vodu sa mlijekom.
Na to će majka:
-Kćeri moja, ustani i pomiješaj vodu sa mlijekom jer te sada ne može vidjeti niti Omer, niti njegov telal.
Djevojka reče majci:
-Draga majko, tako mi Allaha, ako sam mu pokorna pred svijetom, ne mogu ga iznevjeriti kad me niko ne vidi.
Kada je Omer sve to čuo, reče:
-O Esleme, zabilježi vrata i zapamti mjesto.
Zatim je nastavio obilazak, a kada je svanulo reče:
-Esleme, idi na ono mjesto i vidi ko je ona koja je govorila, a koja je ona kojoj su bile upućene riječi, i imaju li muška u kući.

Otišao sam tamo, i našao sam mladu djevojku, neudatu, a ona druga je bila njena majka, isto tako bez muža. Vratio sam se Omeru i obavijestio ga, pa Omer sakupi svoje sinove i upita ih: 
-Da li neki od vas hoće da se ženi? Da vaš otac misli sada o ženidbi, ne bi niko prije njega oženio onu djevojku. 
Abdullah mu reče: 
-Ja imam ženu. 
Abdur-Rahman reče isto, a Asim će: 
-Ja nemam žene oče, oženi me. 
Omer posla po nju i uda je za Asima.

Abdul-Aziz je bio najbogatiji među bogatašima. Otac ga je postavio namjesnikom Egipta, sa svim njegovim bogatstvom, porezima i hajratima, i tako se osamostalio od svog brata Abdul-Melika, koji je bio namjesnik Šama. Tako je Omer odrastao u bogatoj i moćnoj kući, punoj izobilja. Živio je u blagostanju, kako u djetinjstvu, tako i u mladosti.

Još od mladih dana, kako smo spomenuli, u njemu se probudila želja za naukom. Naučio je Kur’an napamet još dok je bio dijete. Kada je Abdul-Aziz odlučio da napusti Šam i krene u Egipat, naredio je porodici da se spreme. Došao mu je Omer, govoreći:
-Oče..., možda će biti bolje i za mene i za tebe…?
Abdul-Aziz ga upita:
-A šta to? 
Omer mu reče:
-Pusti me da otputujem u Medinu gdje ću se družiti sa tamošnjom ulemom učeći od njih vjeru i ahlak. 

Otac se mnogo obradova toj molbi, opskrbi ga novcem i posla sa njim sluge u Medinu. Tamo se Omer družio sa starim Kurejšijama, izbjegavajući mladiće. Salih ibn Kisan bio je najveća ličnost u Medini, najučeniji u vjeri i uopće najobrazovaniji. Otac ga je uputio njemu kako bi preuzeo na sebe njegovo obrazovanje i odgoj.

Kada je Abdul-Aziz jedne godine pošao na hadždž, navratio je u Medinu da se raspita o svome sinu Omeru, pa je upitao Saliha ibn Kisana o njemu, a ovaj mu reče: “Nisam upoznao nikoga ko toliko veliča Allaha kao taj momak.” 

Međutim, njegova ljubav za naukom nije ga spriječavala da uživa i uzme sve što je lijepo i dobro od dozvoljenih stvari u životu. Nosio je najskuplju odjeću, mirisao se najskupljim mirisima, bio ponosna hoda, tako da su ga ljudi počeli oponašati, a jezici su govorili: “Omerov hod, Omerovo oblačenje, Omerov miris, Omerova kosa...” Mnogo je posvećivao pažnju svojoj kosi, lijepo ju je češljao i mirisao. 

Jedanput se desilo da je nastupilo vrijeme namaza i svijet se iskupio, a Salih ibn Kisan im je bio imam. Omer je zakasnio na namaz, pa kad je stigao Salih ga je upitao:
-Šta te zadržalo?
Omer mu odgovori:
-Sređivao sam kosu.
A Salih mu reče:
-Zar ti je to preče od namaza!?

Salih je napisao pismo Abdul-Azizu, obavještavajući ga o tom događaju, pa se on se mnogo naljuti zbog toga i posla Omeru glasnika da ga obavijesti da neće s njim ni riječi progovoriti dok se ne ošiša. Omer je odmah izvršio naredbu svog dobrog i čestitog oca.

Taj događaj je dosta utjecao na Omera. Otac mu je dao dobru lekciju kroz koju je shvatio do kojeg stepena treba dostići bogobojaznost i vjerovanje, i što je dužnost svakom muslimanu. Potom se potpuno posvetio učenju Kur’ana i obrazovanju kod uleme. Odlazio je kod više učenjaka, uzimajući od njih ono što mu je produbljivalo shvatanje vjere i života. Išao je kod Ubejdullaha ibn Abdullaha, jednog od najvećih poznavalaca fikha u Medini, od koga je mnogo naučio.

Omerovo ime se počelo spominjati u medinskim krugovima i svrstavati među veliku ulemu. Pričao je Ibn Veheb prenoseći od Lejsa, a ovaj od Ebu En-Nedra el-Medenija, da je rekao: “Vidio sam Sulejmana ibn Sejjara kako izlazi iz kuće Omera ibn Abdul-Aziza u Medini, pa sam ga upitao:
-Jesi li to izašao od Omera?
-Da. - odgovori.
Ja mu rekoh:
-Je li ga to podučavaš?
-Da.- odgovori.
A ja dodadoh:
-Tako mi Allaha, on je učeniji od vas!

Mudžahid, jedan od učenjaka medinske uleme rekao je: “Kad god smo otišli Omeru da ga podučavamo, naučili smo nešto od njega.” O Omerovom znanju alim Mejmun ibn Mehran kaže: Omer ibn Abdul-Aziz je bio učitelj učenjaka.”

Otac mu je umro još kao namjesnik Egipta. Iza sebe je ostavio nebrojeno blago, što konja, što stoke, plantaža, dvorova, zlata i srebra. Čak se kaže da je posjedovao tri stotine zembilja zlata, a osim toga i kuće koje je ostavio u Šamu. Najpoznatija kuća mu je bila “El-Sumejsatijja” u Damasku, a naslijedio ju je Omer.

Vođa pravovjernih Abdul-Melik ibn Mervan je spoznao visoku vrijednost svoga bratića Omera, stepen njegova obrazovanja i širinu njegovih shvatanja vjerskih propisa. O njemu je mnogo čuo, pa ga je prihvatio u svoju porodicu, poslije bratove smrti. Postao je kao jedan od njegovih sinova. I još ga je oženio svojom kćerkom Fatimom, koja je bila izuzetne ljepote i takvog ugleda i časti čiji stepen nije dostigla nijedna žena prije nje. Bila je majka halife, unuka halife, kćerka halife, sestra dvojice halifa i supruga halife. Njen djed je bio Mervan ibn el-Hakem, a otac Abdul-Melik ibn Mervan, dvojica braće Velid i Sulejman, sinovi Abdul-Melikovi, a njen suprug Omer ibn Abdul-Aziz. O njoj je pjesnik rekao: 

Kćerka halife, a djed joj halifa
sestra halife, a muž joj halifa

Omerov amidža Abdul-Melik, tadašnji halifa, primjetio je do koje mjere je Omer bio pobožan i bogobojazan, pa ga je učinio sebi bliskim. Često se šalio s njim i naročito se lijepo ophodio prema njemu. Omer ibn Abdul-Aziz, radijallahu anhu, bio je prije svega iskren prema samom sebi. Nije ga zanimalo šta misle ljudi i kako se predstavljaju jedni drugima. Mrzio je javno predstavljanje koje je skrivalo pravu čovjekovu suštinu. Silna tuga ga je obuzela kada je umro Vođa pravovjernih Abdul-Melik ibn Mervan koga je Omer neizmjerno volio.

Namjesnik

Nakon Abdul-Melikove smrti, hilafet je naslijedio njegov sin Velid. Vođa pravovjernih Velid ibn Abdul-Melik je takođe znao vrijednost svoga amidžića i zeta Omera ibn Abdul-Aziza. Ukazao mu je istu počast kao i njegov otac, učinio ga je namjesnikom nad Mekkom, Medinom i Taifom, nakon što je smijenio Hišama ibn Ismaila koji je tamo vladao četiri godine.

Međutim, Omer nikako da otputuje za Medinu gdje je trebao da primi namjesništvo. Kako se Omerov odlazak oduljio, Vođa pravovjernih je upitao svoga prijatelja: “Šta je s Omerom? Zašto ne ide na svoju dužnost?”
Hadžib ode kod Omera i obavijesti ga o onome što je rekao vođa pravovjernih, a ovaj mu odgovori da će se prihvatiti dužnosti, ali pod određenim uslovima. Kada se sastao sa svojim amidžićem, vođom pravovjernih, Omer mu reče:
-Ti si ovu dužnost davao prije mene drugima, a ja ne želim da me zadužiš ovom dužnošću onako kako su je vršili zulumćari.
Pa mu vođa pravovjernih odgovori:
-Radi pravedno, pa čak ako nam ne pošalješ niti jedan dirhem.

Omer je odlučio zasnovati svoje namjesništvo po svom ubjeđenju, vjerovanju i savjesti, i da mu se u to niko ne miješa, pa ni halifa. Pošto je uvidio da se Vođa pravovjernih složio sa njegovim uslovima, pripremio se za odlazak u Medinu. Sa sobom je poveo svoju porodicu i sluge. Ušao je u grad na čelu karavane od trideset deva natovarenih svim što mu je bilo potrebno. Odsjeo je u kući svoga djeda Mervana ibn Hakema. Kada je preuzeo namjesništvo nad Medinom, imao je dvadeset pet godina.

Odmah se uputiše stanovnici Medine da se poselame sa novim namjesnikom, a mnogo su se obradovali njegovom dolasku pošto su ga već od ranije poznavali. Znali su njegove pohvalne odlike i vrijedne osobine. Nakon što je klanjao podne namaz, izabrao je deset fakiha i drugih učenjaka: Urveta ibn Zubejra, Ubejdullaha ibn Abdullaha ibn Utbeta, Ebu Bekra ibn Abdur-Rahmana ibn Harisa ibn Hišama, Ebu Bekra ibn Sulejmana ibn Hejsemeta, Sulejmana ibn Jezida, Kasima ibn Muhammeda, Salima ibn Abdullaha ibn Omera ibnul-Hattaba, Abdullaha ibn Amira ibn Rebi’u, Haridžeta ibn Zejda, Ubejdullaha ibn Abdullaha ibn Omera ibnul-Hattaba, i rekao im: “Pozvao sam vas zbog nečega za šta ćete biti nagrađeni kod Allaha i sa čime ćete pomoći pravdu. Neću izdati niti jedno naređenje prije nego što čujem vaše mišljenje. Pa ako vidite nekoga da čini nasilje, ili je doprlo do vas da je neki moj službenik nepravedan… svakom od vas koji to čuje zabranjujem da to prikrije.”

Kada je došlo vrijeme hadždža, halifa mu je naredio da povede ljude na hadždž, pa je krenuo iz Medine ostavljajući za sobom svoga kadiju Ebu Bekra ibn Muhammeda ibn Amra ibn Hazma kao zamjenika. Nešto poslije, halifa Velid ibn Abdul-Melik mu je uputio pismo u kojem mu nalaže da sruši džamiju Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi je obnovio, proširio i priključio joj odaje Majki vjernika, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njima. Tražio je da površina bude dvije stotine aršina u dužinu i dvije stotine aršina u širinu. Napisao mu je: “Ko ti bude prodao svoje imanje, kupi ga, a ako ne, odredi mu pravednu cijenu, zatim mu sruši kuću i isplati mu punu vrijednost. Znaj da imaš najbolji primjer iskrenosti u Omeru i Osmanu, radijallahu anhu” Omer je pozvao onih deset svojih učenjaka koji su predstavljali njegovu savjetodavnu šuru, kao i ugledne medinske ličnosti. Pročitao im je naredbu Vođe pravovjernih i zatražio njihovo mišljenje. Prisutni su se jako rastužili zbog te naredbe. Teško im je pala, jer su željeli da ostanu tragovi koje je ostavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svom prvobitnom stanju, kao spomen i pouka ljudima, pa rekoše: 

“Ove prostorije, niska stropa napravljenog od oguljenih palminih grana, sa zidovima od ćerpića, na vratima zastor istkan životinjskom dlakom… bolje je da ostanu onakve kakve su… da ih gledaju hadžije, posjetioci i putnici, ne bi li u tome imali korist i pouku… i da tako ima najjači uticaj na njih. Taj prizor će ih podstaknuti da žive skromnim životom na dunjaluku, gradeći samo ono što im je nužno potrebno, tj. ono što će ih zakloniti od pogleda i gdje će naći svoj mir.”

Znali su da su visoke građevine bile od običaja faraona, careva i svakog onog ko je ulagao veliku nadu u ovaj svijet voleći ga kao da će tu vječno boraviti. Omer ibn Abdul-Aziz je odgovorio Vođi pravovjernih, obavještavajući ga o mišljenju medinskih uglednika i o prijedlogu deset učenih, tražeći njegovo mišljenje i konačnu odluku. Međutim, Vođa pravovjernih je ponovio naredbu za rušenje starog mesdžida i dizanje stropa. Sam Omer je zasukao rukave i otpočeo sa radnicima rušenje starog mesdžida i podizanje nove građevine, visokoga stropa, priključivši sobe Majki vjernika gdje je bio mezar Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i mezari Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhu Sam je uložio ogoman trud u gradnju mesdžida. Neprestano je bio uz radnike, nadgledajući rad i dajući upute majstorima koji su bili zaduženi za ukrašavanje stubova, prednjih dijelova i zidova. Nakon toga je Omer pristupio sprovođenju mnogih građevinskih planova u Medini. Izgradio je vodoskok pored mesdžida na komadu zemlje koji mu se svidio, a zatim je doveo vodu sa periferije Medine. Također je počeo prosijecati puteve, graditi trgove, kopati bunare... U njegovo je vrijeme zapuhao vihor promjena kroz Medinu, tako da je Medina poprimila najljepši izgled. 

Nakon što je Omer okončao građevinske radove, halifa mu je naredio da povede ljude na hadždž. Bila je osamdeset i osma godina po Hidžri. Sakupio je najčasnije Hašimije, naujglednije Kurejšije, najbolje tabiine i Ensarije , i potom se uputio u Mekku. Kad je stigao do mjesta zvanog Ten’im, sreo se sa delegacijom iz Mekke, koji su izašli da ih dočekaju. “Ove se godine imalo malo vode u Mekki, i narod je uznemiren zbog slabih kiša!” – rekli su, a Omer ibn Abdul-Aziz se okrenu svojim prijateljima i reče: “Hoćemo li tražiti kišu od Allaha, dž.š.?” Istog momenta se digao i klanjao namaz za traženje kiše , a narod je sa njim upućivao dovu Allahu, t.w.t. I nedugo zatim, počeše se oblaci skupljati i zgušnjavati. Kada je stigao na čelu povorke u Mekku, već je pala kiša, zahvaljujući milosti Gospodara svjetova prema ljudima, sebebom Omerove dove i dove njegovih prijatelja. Pala je obilna kiša koja je obuhvatila Arefat, Minu i Muzdelifu, tako da su se ljudi zbog njenog obilja preplašili da neće bujica odnijeti neke kuće u Mekki i njenoj okolini.

A stanovnici Medine su osjetili sigurnost, mir, sreću i bogatstvo za vrijeme Omerove vlasti. Narod ga je volio, i svi su se takmičili ko će mu više učiniti usluga i biti u njegovom društvu. Bio je primjer pravednog vođe i doročinitelja svojim podanicima. 

Za Omerovog vremena povećali su se i učestili naučni skupovi medinske uleme, na kojima je on podučavao druge, a u isto vrijeme je povećavao svoje znanje, tako da se dobar glas o njemu proširio u mnogim krajevima. Devedeset prve godine po Hidžri uputio se Vođa pravovjernih iz Damaska prema Mekki, predvodeći narod na hadždž. Kada se približio Medini, izađe mu u susret njen namjesnik Omer ibn Abdul-Aziz da ga dočeka onako kako mu dolikuje. Sakupio je najuglednije i najistaknutije ličnosti u Medini, pa su izašli u njeno predgrađe da ga dočekaju. 
Kada je stigao Vođa pravovjernih, primili su ga sa dobrodošlicom i radošću. On im se zahvalio i učinio im dobročinstvo, dijeleći narodu darove. Zatim je halifina povorka ušla u Medinu. Požuri Omer naređivati ljudima da isprazne časni Poslanikov mesdžid pred Vođom pravovjernih, kako bi klanjao kako želi i na kojem mjestu hoće. Napustiše ljudi mesdžid, a ostade Se’id ibnul-Musejjib. Se’id ibnul-Musejjib bio je poznati medinski alim, bogobojazan, učen, skrušen i predan Allahu, t.w.t. Mnoga muslimanska ulema od njega je stekla znanje, a među njima je bio i Omer. Nikad nije ništa zatražio od halife, a čitav je svoj život utrošio u nauci i živeći skromno. Neki ljudi su se približili Se’idu, govoreći mu: “Udalji se iz džamije! Dolazi Vođa pravovjernih”, a on im odgovori: “Tako mi Allaha, neću izaći!” Vođa vjernika je ušao u mesdžid, te stade klanjati sad ovdje, sad ondje. Pustimo Omera da nam ispriča šta se poslije toga desilo. 
“Nastojao sam prikriti mjesto na kome je bio Se’id, bojeći se da ga ne primjeti Vođa vjernika, ali on ga je u jednom momentu vidio, pa reče: 
-Je li to Se’id ibnul-Mesejjib?
Odgovorio sam:
-Jeste Vođo pravovjernih. Da zna za tvoj dolazak, sigurno bi ustao i poselamio te.
Halifa doda:
-Čuo sam da nas ne voli.
Nastavih:
-Vođo vjernika, on je takav i takav…- hvaleći ga. Velid ga takođe stade hvaliti, ističući njegovo znanje i vjeru, a ja sam još dodao:
-Vođo vjernika, on je slabog vida! - a to sam rekao da bih ga opravdao. Na to će on:
-Mi se trebamo njemu uputiti.
Potom mu je prišao i poselamio ga, a Se’id mu nije ustao. Velid reče:
-Kako si?
On odgovori:
-Dobro, hvala Allahu, kako si ti Vođo vjernika?
Velid mu uzvrati:
-Dobro sam, hvala Jedinom Allahu.
Zatim se Vođa vjernika udalji, pa reče:
-On je učenjak i fakih ovog naroda!
Ja potvrdih:
-Sigurno, o Vođo vjernika!”

Za vrijeme namjesništva u Medini, Omer ibn Abdul-Aziz bio je izložen najtežoj kušnji u svom životu, a ona je imala presudan uticaj na njegovo ponašanje. Ta je kušnja bila razlogom da se utopi u pobožnost, bogobojaznost i tugu. 

Hubejb ibn Abdullah ibn Zubejr je bio u političkom sukobu sa halifom Velidom ibn Abdul-Melikom. Kritizirao ga je na nekim skupovima, a to je doprlo do njega, pa je naredio svome namjesniku Omeru ibn Abdul-Azizu da izbičuje Hubejba sa pedeset udaraca. Hubejb ibn Abdullah ibn Zubejr je bio dobar vjernik, poznat po bogobojaznosti. Mnogo je učio Kur’an i dugo klanjao. I Omer sprovede halifino naređenje. Hubejba dovedoše u zatvor i udariše ga pedeset udaraca, a Omer naredi da se donese mješina sa hladnom vodom, pa je prosuše na njega. Taj dan je bio kišan i jako hladan, Hubejb se od velike studeni prehladio i umro. Omera je to jako pogodilo, ljuto se kajao zbog tog djela. Kada god bi se sjetio Hubejba zaplakao bi. Čak bi pao na zemlju od velike tuge i dubokoga bola. Dugo vremena nakon toga Omerov život je bio pun nemira, a on prestrašen i bez sigurnosti. Ako bi ga jedan od prijatelja obradovao nekom lijepom nagradom na ahiretu, odgovorio bi: “Kako kad…? Hubejb mi je prepriječio put.”

Ibn Kesir opisuje Omerovo stanje nakon Hubejbove smrti, pa kaže: “Od tog momenta su ga ophrvali tuga i strah. Neprestano se trudio u vršenju ibadeta, a uz to je bio stalno uplakan. To je bila njegova velika greška i propust, ali to je bio razlog da stekne mnogo dobra, kroz ibadet, plač, tugu, strah, dobročinstvo, pravdu, iskrenost, dobra djela, oslobađanje robova...”

Poče Omer suzbijati učinjenu nepravdu prema podanicima i napadati postupke namjesnika-zulumćara, pokušavajući da uspostavi pravdu među ljudima. Tražio je način na koji bi se iskupio od te velike greške. Tako je napisao pismo Vođi pravovjernih, obavještavajući ga o nevoljama stanovnika Iraka zbog zuluma Hadždžadža ibn Jusufa es-Sekafija nad njima i zbog jako loših postupaka. Hadždžadž je saznao za pismo upućeno halifi, pa mu je napisao sljedeće: “Omer je slab u vladanju nad Mekkom i Medinom, a to čini pokrajinu slabom i nemoćnom. Podaj vlast nad ta dva sveta grada nekome ko će moći njima vladati.” I Velid posluša Hadždžadžovo mišljenje te smjeni Omera ibn Abdul-Aziza sa namjesništva nad Medinom, umjesto da posluša Omera u smjeni Hadždžadža iz Iraka. Vođa vjernika je postavio nad Medinom Osmana ibn Hajjana, a nad Mekkom Halida ibn Abdullaha el-Kasrija.

Imam Malik navodi slučaj kada je Omer izašao iz Medine, pa kaže: “Pošto je smijenjen Omer ibn Abdul-Aziz iz Medine, izašao je iz nje, pa se okrenuo, zaplakao, i rekao svome slugi: “Muzahime, bojim se da smo mi prljavština koju je izbacila Medina iz sebe kako bi ostala čista...”

Privremeno se nastanio na svom imanju koje se zvalo Suvejda’, gdje je posjedovao dvor i voćnjak, a poslije je otišao kod svojih amidžića u Damask. U Damasku je posmatrao halifine postupke i postupke njegovih namjesnika nad pokrajinama. Kritizirao je svaki postupak koji je nosio kakvo nasilje i koji nije bio pravedan. U navali srdžbe je rekao: “Velid ibn Abdul-Melik u Šamu, Hadždžadž u Iraku, Muhammed ibn Jusuf u Jemenu, Osman ibn Hajjan u Hidžazu, Kurre ibn Šurejk u Egiptu... Tako mi Allaha, zemlja se nepravdom ispunila.” Vođa pravovjernih se mnogo rasrdio zbog ovih riječi, ali ga nije htio kazniti, možda zato što je bio njegov amidžić i muž njegove sestre Fatime, kćerke Abdul-Melikove.

Savjetnik

Poslije smrti halife Velida ibn Abdul-Melika, data je prisega njegovom bratu Sulejmanu, koji kao novi halifa poče sprovoditi oporuku koju je ostavio njihov otac Abdul-Melik ibn Mervan.
Vođa pravovjernih, Sulejman ibn Abdul-Melik, dobro je znao do koje je mjere Omer bio učen i pobožan. Htio je da mu bude blizak, tražio je da mu bude savjetnik i vezir, pa mu je jednom prilikom rekao: “Mi smo hilafet naslijedili kao što vidiš, a o upravljanju mnogo znanja nemamo, pa ono što vidiš da je od opće koristi, naredi da se zapiše.”
Omer je vršio svoju dužnost onako kako je najbolje znao i umio. Savjetovao je tamo gdje je bio potreban savjet. Zabranio bi tamo gdje je trebalo zabraniti. Nije se bojao ničijeg prijekora u onome što se ticalo vjere i pravde. Vođa pravovjernih ga je u svemu slušao, osim u nekim rijetkim slučajevima.

Jedne noći je Vođa pravovjernih čuo pjesmu bestidnih stihova. Dade da se istraži ko to čini pa mu ih dovedoše, a Omer je bio prisutan. Naredi svojoj čuvarima: “Uškropite ih!” A Omer mu reče: “Vođo pravovjernih, to je unakazivanje…, nego, protjeraj ih.” Vođa pravovjernih sprovede taj prijedlog.
Jednog dana su se potukle halifine sluge sa Omerovim slugama, pa ih nadvladaše ove druge i dobro ih izudaraše. Vođa pravovjernih pozva Omera i reče:

-Šta je to? Tvoje sluge su istukle moje sluge.
Omer mu odgovori:
-Nisam za to znao sve do sada.
-Lažeš! - reče mu Vođa pravovjernih, a Omer skoči sa svoga mjesta i povika:
-Kažeš mi da lažem, a nisam slagao otkad znam za sebe. Daleka mi lijepa kuća bila od tebe.

Izašao je od njega ljut i bijesan i počeo se spremati za selidbu u Egipat. Ali se Sulejman pokaja za riječi koje je izrekao, pa pozva svoga amidžića. Kad je ovaj ušao kod njega, reče mu: “Kad god sam bio u brigama, ti si mi prvi bio na pameti.” Inače je Vođa vjernika često govorio: “Čim se ovaj čovjek udalji od mene, ne ostane mi niko ko bi me razumio.”
Možda je jedan od najhrabrijih stavova koji je zauzeo Omer u halifinom prisustvu bio kada je primjetio da se halifa u pojedinim situacijama ne poziva na kur’anske propise. Omer je sjedio kod Vođe pravovjernih, kad uđe neki čovjek, tražeći nasljedstvo za jednu od supruga ranijeg halife. Tu je bio prisutan i halifin sin Ejjub. Čovjek upita:
-Gdje je njeno nasljedstvo?
Sulejman mu odgovori:
-Ne mislim da žene imaju pravo naslijediti nešto od imanja.
A Omer će na to:
-Subhanallah, a gdje je Allahova knjiga!?
Vođa pravovjernih reče:
-Momče, idi i donesi spise koje je pisao Abdul-Melik ibn Mervan.
Omer dobaci:
-Da si poslao po Kur’an, bolje bi ti bilo!
Ejjub se naljuti, pa reče drsko:
-Tako mi Allaha, ovaj čovjek priča tako slobodno sve dok mu jednog dana ne odleti glava.
Omer odgovori:
-Ako ti i tebi slični preuzmete ovaj hilafet, bojim se da se narodu ništa gore ne može desiti.
Tada se umješa Vođa pravovjernih, pa srdito reče svom sinu:
-Ih... zar se tako obraćaš Ebu Hafsu!?
A Omer će na to:
-Tako mi Allaha, koliko god da galami na mene, neću mu ušutjeti.

Za vrijeme vladavine Mervanovih sinova raširila se jedna sekta haridžija poznata pod imenom El-Harurije. Ova otpadnička skupina borila se protiv halife, smatrajući da je njegova vladavina puna nevjerstva i razvrata. Sulejman je bio odlučan da ih treba pogubiti, ali je Omer uvijek govorio: “Stavi ih u zatvor dok se ne pokaju!” Jedanput kod Vođe pravovjernih dovedoše nekog haridžiju, velikog neprijatelja željnog krvi, pa mu Sulejman reče: 
- Eh? - a haridžija mu odgovori: 
- Allah ti otkinuo tu tvoju glavu, razvratniče sine razvratnika! -što razbjesni Sulejmana, pa povika: 
- Dovedite mi Omera ibn Abdul-Aziza!
Kada je došao Omer, Sulejman je ponovio svoj razgovor sa haridžijom:
-Šta si rekao? 
Haridžija mu uzvrati:
-A šta da kažem razvratniče, sine razvratnika?
Sulejman se okrenu Omeru, govoreći: 
-Ebu Hafse, šta misliš da je zaslužio? 
Omer je šutio, a halifa ponovo upita: 
-Tražio sam od tebe da presudiš ono što je zaslužio! 
Omer mu odgovori: 
-Mislim, da ga izgrdiš kako je on tebe izgrdio.

Međutim, Vođa pravovjernih nije prihvatio Omerovo mišljenje, nego naloži da pogube ovog haridžiju. Kada je izašao od halife, nadzornik stražara, Halid ibn Rejjan, stiže ga i reče mu: 
-Ebu Hafse...! Kažeš Vođi vjernika da je dovoljno da uzvrati psovku onako kako mu je upućena. Allaha mi, očekivao sam naredbu da ti skinem glavu.
Omer ga upita:
-Da ti je naredio, bi li to učinio?
Halid mu uzvrati:
-Boga mi, da mi je naredio, učinio bih!
Omer prešuti ono što ču.

Krenuo je Vođa vjernika na hadždž, predvodeći narod. Kad je stao na Arefat, vidio je silan narod.
-Vidiš li ova stvorenja čiji broj ne zna niko osim Allaha, t.w.t., i niko ih ne može opskrbiti osim Njega? – obrati se Omeru, a on će na to:
-Vođo vjernika, oni su danas tvoji podanici, a sutra će pred Allahom stati protiv tebe.
Halifa zaplaka gorko i dugo, a potom reče: 
-Nek mi je Allah, na pomoći.

Nakon obavljenog hadždža, halifa je otišao u Taif. Jedne noći su nebesa strašno zagrmjela, dok su svjetlice munjevito sijevale, a Sulejman će Omeru preplašeno:
-Vidje li ovo?
A Omer mu odgovori:
-Vođo vjernika, ovo je glas Njegove blagodati… šta će biti kad čuješ glas Njegove kazne?
Halifa mu reče:
-Uzmi ovih sto hiljada dirhema i podijeli ih kao sadaku.
A Omer mu uzvrati: 
-Hoćeš li da te uputim na nešto bolje?
-A šta je to?
-Saslušaj narod kojem si učinio nepravdu, a nisu mogli do tebe stići da se požale. - reče Omer.

Sljedećeg dana Vođa je vjernika otvorio svoja vrata narodu, primajući njihove žalbe i dajući im njihova prava.

Pravedni halifa

Devedeset i devete godine po Hidžri, Sulejman ibn Abdul-Melik je bio u Merdž-Dabiku, odakle je pratio opsadu Konstantinopolja koju je predvodio njegov brat Mesleme ibn Abdul-Melik. Tamo se proširila groznica kojom se zarazio veliki broj muslimana, a među njima i halifa. Ležao je na postelji sedam dana, razmišljajući za to vrijeme ko će poslije njega preuzeti vođstvo muslimana. Trebao ga je naslijediti njegov sin Davud, koji je u tom momentu bio sa amidžom Meslemom u opsadi Konstantinopolja. Izložio je to svome veziru Redža’u ibn Hajvetu, a on je bio jedan od najodabranijih ljudi Vođe vjernika. On ga je savjetovao da hilafet oporuči čovjeku koji u sebi nosi dobrotu i pravu vjeru. Sam Redža’ kazuje kako je to bilo: “Sulejman ibn Abdul-Melik je od mene tražio savjet, da li da hilafet dadne u nasljedstvo svome sinu koji je još bio maloljetan, pa sam mu rekao: “Ono što će štititi halifu u mezaru je da iza sebe ostavi vlast nad muslimanima pravovjernom čovjeku.” Zatim me pitao šta mislim o njegovom sinu Davudu, pa sam rekao: “On je sada kraj Konstantinopolja, ne znaš je li živ ili mrtav!” On me upita: “Na koga misliš?”, a ja mu rekoh: “Odluči ti sam, Vođo pravovjernih.” Sulejman će: “A šta misliš o Omeru ibn Abdul-Azizu?” Ja mu odgovorih: “Tako mi Allaha, znam ga kao čovjeka, izvanrednog muslimana, koji voli svako dobro i onoga ko ga čini, ali bojim se za njega od tvoje braće da ga neće prihvatiti.” Sulejman odgovori: “Allaha mi, on je zaista takav!” Redža’ ibn Hajveh ga je još nasavjetovao da mu naslijednik bude Jezid ibn Abdul-Melik kako bi time zadovoljio Mervanove sinove. Ipak, Vođa pravovjernih, Sulejman ibn Abdul-Melik, napisao je nalog da Omer ibn Abdul-Aziz bude halifa poslije njega. U oporuci je stajalo:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je dokument koji upućuje Allahov rob Sulejman ibn Abdul-Melik Omeru ibn Abdul-Azizu. Ostavio sam njemu hilafet u naslijeđe poslije mene, a poslije njega Jezidu ibn Abdul-Meliku. Slušajte ga i pokoravajte mu se. Bojte se Allaha i ne razjedinjujte se, pa da vas se domognu neprijatelji.

Zapečatio je dokument i ostavio ga kod Redža’a ibn Hajveta. Zatim je pozvao Ka’ba ibn Hamida el-’Absija i rekao mu: “Sakupi svu moju porodicu i naredi im neka se zakunu na pokornost onome što je u ovom dokumentu zapečaćeno. Ko odbije, glavu mu odsjeci.” Pošto se iskupila čitava familija Mervanovih potomaka oko Vođe pravovjernih, on im reče, pokazujući na zapečaćeni dokument kojeg je držao Redža’ u ruci: “Ovaj dokument je moja naredba vama. Slušajte i pokoravajte se, i zakunite se na vjernost onome koga sam učinio svojim nasljednikom.” I svi prisutni dadoše svoju zakletvu na vjernost, jedan po jedan, ne znajući šta je u dokumentu napisano. Redža’ priča o onome što se desilo poslije, pa kaže: “Kada su se razišli, dođe mi Omer ibn Abdul-Aziz, pa mi reče: “Zaklinjem te Allahom, i zbog tvog poštovanja i ljubavi prema meni, da mi kažeš ako je oporuka meni upućena, pa da tražim oslobođenje od toga, prije nego što dođe momenat u kojem neću moći učiniti ono što mogu učiniti sada.” Ja mu odgovorih: “Allaha mi, neću ti reći niti jedno slovo.” Potom me srete Hišam ibn Abdul-Melik, pa mi reče: “O Redža’, ja te odavno volim i poštujem. Reci mi ako je ova hilafet meni povjeren, da znam. A ako je ostavljena drugom, pa ja nisam manje zaslužan od drugog.” Odgovorio sam mu: “Allaha mi, neću ti reći niti jedno slovo o onome što mi je u povjerenje ostavio Vođa pravovjernih.”

Kada je umro Sulejman, data je prisega Omeru ibn Abdul-Azizu, kao vođi pravovjernih. Obraćajući se narodu, on je rekao: “O narode... Stavljen sam u kušnju sa ovom stvari za koju me niko nije pitao, niti sam je ja tražio, a niti je rezultat šure među muslimanima. Ja vas oslobađam zakletve koju ste mi učinili, pa sami odaberite.” Narod povika u jedan glas: “Izabrali smo te, Vođo pravovjernih, i zadovoljni smo tobom.” Pošto su se glasovi stišali, Omer ibn Abdul-Aziz, radijallahu anhu, nastavi:

“Preporučujem vam bogobojaznost, jer bogobojaznost treba da bude u svemu, i nema ništa što je veće od bogobojaznosti prema Uzvišenom Allahu. Radite za ahiret! Onaj ko radi za svoj ahiret, Allah će se zauzeti za njegov ovosvjetski život. Nastojte popraviti ono što je u dubini vaših duša, Allah će vam popraviti vaš javni život. Mnogo se sjećajte smrti i dobro se pripremite prije nego ona dođe do vas. Smrt, zaista, ruši sve slasti ovog života. Onaj ko se prisjeti svojih djedova, počev od Adema,a.s., a ne vidi ni jednog živog, shvata da i on mora neminovno umrijeti. Zaista se ovaj narod neće razići u tome ko mu je Bog, niti ko mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti koja mu je Knjiga, nego će se razići oko dinara i dirhema. Tako mi Allaha, neću nikome dati ono što mu ne pripada, niti ću mu uskratiti njegovo pravo. O ljudi... Ja nisam od onih koji uvode novotariju, nego sam sljedbenik pravovjernih. Ako se ove pokrajine i gradovi koji vas okružuju pokore kao što ste se vi pokorili, ja ću biti vaš vođa, a ako odbiju, u tom slučaju me ne smatrajte vašim Vođom. O ljudi... Moja duša je nezasita. Bilo šta da joj se pruži, ona čezne za nečim što je još veće, a to je Džennet. Pomozite mi u tome, Allah vam se smilovao. O ljudi... Ko se Allahu pokorava, dužni ste mu se pokoriti, a ko je neposlušan prema Allahu, ne zaslužuje pokornost. Pokoravajte mi se sve dok sam ja pokoran Allahu, a ako budem neposlušan Allahu, u tom slučaju ne zaslužujem vašu pokornost.”

Potom je sišao, a svečana povorka novoga halife od trideset konja poče se približavati. To izazvu, a tlo se pod njom treslo, pa Vođa pravovjernih upita:
-Šta je to?
Oni mu rekoše:
-To je svečana povorka, približava se da te poveze.
On će na to:
-Šta će meni sve to. Nosite je od mene i dovedite mi moju mazgu.
Dovedoše mu mazgu, on je uzjaha, pa se svi uputiše prema halifinom dvoru, na što im on reče: 
-Ne, odsjest ću u svojoj kući sve dok se ne isprazni kuća Ebu Ejjuba. 

Narod se zadivi toj primjedbi, shvatajući da pred sobom imaju skromnog halifu kojeg ne interesuje ovosvjetska nakićenost, niti lažni sjaj prolaznog života. 

Možda će se neko zapitati: Kako je Omer ibn Abdul-Aziz kao Vođa pravovjernih proveo svoju prvu noć kao muslimanski halifa? Ušao je u svoju kuću zabrinut i tužan, sjeo, a na licu mu potištenost, pa mu se približi njegova supruga Fatima kći Abdul-Melika i reče mu:
-Vođo pravovjernih, što si toliko tužan i zabrinut? Nije sada vrijeme za to.
On joj odgovori:
-Teško tebi! Kako da se ne rastužim kad svaka osoba ovog Ummeta, na istoku i na zapadu, traži od mene svoje pravo, bilo direktno ili ne, a ja sam mu ga dužan pružiti. 
Zatim joj je pružio na izbor, da li da ostane uz njega, s tim da neće imati vremena za nju, ili da se vrati svojoj familiji. Zaplakala je, a s njom su zaplakale i njene ropkinje. Potom je izabrala ostanak pored njega, a on tada izreče stihove:

Došlo je vrijeme neprestanog rada
Napustio sam puteve mirne
Istekli su dani nerada
Nema više besposlice
Sve do Sudnjeg dana.

Sljedećeg dana naredio je da se skinu svi zastori koji su okruživali prijemnu dvoranu. Isto tako je naredio da se prodaju svi ćilimi koji su se sterali ispred halife, kao i cijela počasna povorka zajedno sa konjima, koja je bila posebno opremljena za halifu, te da se sav novac uloži u državnu blagajnu. Te noći se osjeti premoren nakon Sulejmanova pokopa i primanjem prisege od naroda, svoja govora, nemira i nesanice, razumijevajući opasnost velike odgovornosti koja je odjednom pritisla njegova pleća, pa se skloni u stranu da bi nakratko zaspao i malo se odmorio. Utom dođe njegov sin Abdul-Melik i povika:

-Vođo vjernika, šta to radiš?
Omer mu odgovori:
-Sine moj, malo bih se odmorio.
Abdul-Melik će začuđeno:
-Da se odmoriš, a nisi vratio narodu njihova uskraćena prava. 
Vođa vjernika se pravdao:
-Jučer sam se zabavio oko Sulejmanova pokopa, pa kad klanjam podne primat ću žalbe.
Sin će mu na to:
-A otkud znaš da ćeš živjeti do podne?
Halifa mu reče:
-Primakni mi se, sinko moj. 
Kada mu se sin primače, poljubi ga među oči govoreći:
-Hvala Allahu koji je učinio da iz mojih leđa dođe neko ko će me pomoći u mojoj vjeri.
Zatim izađe da sasluša žalbe naroda.

Do Vođe pravovjernih stigoše vijest šta su sve muslimani pretrpjeli u turskim krajevima za vrijeme opsade Konstantinopolja, gdje su uslovi za život bili inače veoma teški, a još ih je rat potpuno iscrpio. Mnogo ih je tu izgubilo živote. Zato halifa naredi Meslemi ibn Abdul-Meliku da obustavi opsadu Konstantinopolja i da se vrate u Šam. Zatim im posla odjeću i hranu koju je natovario na pet stotina jahaćih životinja, a narod mu izrazi posebnu zahvalu na tom plemenitom postupku.
Vođa pravovjernih se sjeti Halida ibn Rejjana, vođe straže, kako se loše ponašao i kako je imao namjeru njega samog nepravedno ubiti da je to prošli halifa naredio, pa ga pozva sebi i reče mu: “Halide, položi sablju!” Ovaj to i učini a halifa reče: “Allahu moj, ja sam oduzeo položaj Halidu ibn Rejjanu, a nemoj ga Ti nikad više uzdići.” Potom između svojih podanika izabra pobožnog, bogobojaznog i jakog čovjeka, Amra ibn Muhadžira Ensariju, pa mu reče: 

“Allaha mi Amre, ti znaš da među nama nema rodbinske veze, osim što nas je islam povezao, ali ja sam te čuo kako često učiš Kur’an, i primjetio sam da klanjaš tamo gdje misliš da te niko ne vidi, zapazio sam da je tvoj namaz dobar. Uzmi ovu sablju. Ti si odsad nadzornik moje straže.”

U to vrijeme su Turci napali na Azerbejdžan i pobili mnogo muslimanskoga naroda. Omer pozva Hatima ibn Nu’mana el-Bahiliju i posla ga na Turke sa velikim brojem vojnika i dobrom opremom. Hatim napade na njih i nanese im velike gubitke, a potom posla Vođi pravovjernih veliki broj zarobljenika i ratni plijen. Omer ibn Abdul-Aziz zatim izvrši izmjene koje su obuhvatile većinu namjesnika u islamskim pokrajinama. Smjeni Jezida ibn Muhalleba, namjesnika Iraka, a za namjesnika nad Basrom imenova ’Adijja ibn Ertaija el-Fezariju, a za kadiju postavi pametnog i poznatog Ijasa ibn Muaviju. Nad Kufom postavi Abdul-Hamida ibn Abdur-Rahmana ibn Zejda ibnul-Hattaba kao namjesnika, a za kadiju Amira eš-Ša’bija. Nad Horosanom postavi Džerraha ibn Abdullaha el-Hakimiju, a nad Mekkom Abdul-Aziza ibn Abdur-Rahmana, dok za namjesnika Medine odredi Ebu Bekra Muhammeda ibn Amra ibn Hazma, kojeg je zadužio da predvodi hadžije u godini njegova hilafeta. Zatim smijeni namjesnika Egipta, Abdul-Melika ibn Ebu Veda’a, a umjesto njega imenova Ejjuba ibn Šurhabila. Za afričke pokrajine i Maroko izabra Ismaila ibn Abdullaha el-Mahzumija, koji je bio dobar vjernik, čistoga životopisa, istinskoga imana. Pozivao je stanovništvo tih krajeva u islam, pa su njegovim sebebom prigrlili islam mnogi Berberi.

Vođa je pravovjernih vršio strogu kontrolu nad svojim podanicima, vodeći računa o svakom njihovom pokretu i postupku, iz bojazni da se ne udalje od Allahove Knjige. Tako je, nakon što je smjenio Jezida ibn el-Muhalleba u Iraku, tražio od namjesnika Basre ’Adijja ibn Ertaa, da mu ga pošalje. Omer nije volio Jezida i njegovu porodicu, govoreći često: “Oni su silnici, a ja ne volim takve.” Kada mu Jezid dođe, Vođa pravovjernih ga upita:
-Gdje je novac za koji si pisao Sulejmanu da si ga sakupio kod sebe?
Jezid mu odgovori:
-To sam pisao samo da bih zastrašio neprijatelje, i nije bilo između mene i Sulejmana nikakvih problema. Ti dobro znaš kakav sam ugled uživao kod njega.
Omer mu reče:
-Ne interesira me to što pričaš. Neću te pustiti sve dok ne vratiš muslimanski novac.
Zatim naredi da se zatvori., a na to izađe jedan od Jezidovih sinova, po imenu Mahled, pa reče:
-Vođo pravovjernih, Svevišnji Allah je obdario ovaj narod tvojom vladavinom, pa nemoj da mi budemo najveći nesrećnici među njima. Zbog čega si zatvorio tog starca, ja sam njegov zastupnik! Hoćeš li mi dozvoliti da se zauzmem za njega?
Vođa pravovjernih odgovori:
-Neću ti dopustiti da se zauzmeš za njega sve dok ne izvrši što je od njega traženo. Neću od njega primiti ništa, osim što je uzeo od muslimanskog imetka.
Mahled reče:
-Vođo pravovjernih... Ako imaš dokaz protiv njega za ono što kažeš, iznesi ga, a ako ne, primi njegovu zakletvu, ili prihvati mene kao njegovoga zastupnika.
Halifa će na to:
-Primit ću od njega samo ako povrati sve što je uzeo.
Zatim naredi da se Jezidu ibn el-Muhallebu obuče vuneni haljetak i da se na devi odvede do ostrva Dehlek, gdje su bili protjerivani veliki griješnici. Tu su posredovali neki muslimani, pa ga vrati u Damask i zatvori.

Do Vođe pravovjernih jednom stiže vijest da je namjesnik Horosana Ibn Abdul-Aziz el-Džerrah uzimao džizju od stanovištva koje je primilo islam, govoreći im: “Vi ste se islamizirali samo zato da biste izbjegli plaćanje džizje.” Tako da su napuštali islam, vraćajući se staroj vjeri i plaćajući džizju. Omer mu napisa pismo sljedećeg sadržaja: “Allah je poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao Vjerovjesnika, a ne kao poreznika.” Zatim ga smijeni i imenova na njegovo mjesto Abdur-Rahmana ibn Naima el-Kušejrija, učinivši ga vođom ratnih pohoda, a AbduIlaha ibn Abdullaha odgovornim za poreze. Usto napisa svim svojim podanicima naredbu da čine dobro i zabranjuju zlo. Upućivao ih je na pravdu, strašeći ih u isto vrijeme Allahovom kaznom i osvetom. Između ostalog, napisao je Abdur-Rahmanu ibn Naimu el-Kušejriju, i sljedeće: “Budi Allahov rob. Preporučuj ljudima da čine dobročinstvo u ime Allaha. Neka te nije strah šta će ljudi reći, preče ti je da se bojiš Allaha. Ako hoćeš nekome dati dužnost, podaj je samo onome ko je poznat po svome dobročinstvu prema muslimanima, ko ih poštuje, i ko će ispuniti ukazano mu povjerenje. Pazi dobro da ne težiš nepravdi, jer se ništa ne može od Allaha sakriti, a ne možeš pobjeći od Njega. Nema ti utočišta od Allaha osim kod Njega.” Također je preporučio ’Adijju ibn ’Adijju: “Prava vjera objedinjuje farzove, šeri’atske zakone, ima svoje granice i običaje. Ko ih izvrši u potpunosti, taj je upotpunio svoju vjeru, a onaj ko ih ne upotpunjava, nije mu ni vjera potpuna. Ako poživim, objasnit ću vam sve tako da po tome radite, a ako umrem, nisam odgovoran za vaše ponašanje.”

Između Vođe pravovjernih i njegovih podanika bi napravljen međusobni dogovor i sporazum da treba podržati svakog onog kome je učinjena nepravda, pomoći onome kome treba pomoć, biti milostiv prema siromahu. Najbolji dokaz za to su pisma koja su razmijenili Omer i njegov namjesnik nad Mekkom Ebu Bekr ibn Amr ibn Hazm. Vođa pravovjernih je dobio prvo pismo u kojem je stajalo: “Esselamu alejkum! Ensarije su zašle u duboku starost, a nisu postigli ugled od dijeljenja darova. Pa ako Vođa pravovjernih smatra da im može omogućiti sticanje ugleda tako što će im dati od imetka koji će oni dijeliti, neka im pomogne.” U drugom pismu mu napisa: “Esselamu alejkum! Vladari koji su bili prije mene, dobivali su uz svoju platu kandilje za osvjetljavanje, pa ako Vođa pravovjernih hoće da me opskrbi kandiljima, neka to učini.” U trećem pismu mu napisa: “Esselamu alejkum! Srušio se mesdžid kod rođaka Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Benu ’Adijja ibn Nedžrana. Ako Vođa pravovjernih hoće narediti gradnju novog, neka to učini.”

Na sva ova pisma halifa je Ebu Bekru odgovorio jednim pismom u kojem kaže: “Esselamu alejkum! Stiglo mi je tvoje pismo u kojem spominješ da su Ensarije zašle u duboku starost, a nemaju ugled kao oni koji daruju. Zaista je prava čast - čast onog svijeta. Ne znam šta si htio od mene svojim pismom. Stiglo mi je i tvoje pismo u kojem kažeš da su prijašnji namjesnici Medine dobivali svijeće za osvjetljavanje. Sine Hazmov, ranije si odlazio u mesdžid Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po mraku i niko ti nije svijetlio, niti su za tobom trčali sinovi muhadžira i Ensarija. Budi zadovoljan danas onim čime si bio zadovoljan juče. Došlo mi je i tvoje pismo u kojem spominješ da se srušio mesdžid Beni ’Adijja ibn Nedžrana, Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, rođaka. Želio sam da napustim ovaj svijet, a da ne postavim kamen na kamen, niti ćerpić na ćerpić, pa kad ti stigne ovo moje pismo, od ćerpića im sagradi skromnu građevinu. Esselamu alejkum!”

Vođa pravovjernih je naprestano upozoravao svoje podanike da ne čine djela poput Hadždžadža ibn Jusufa es-Sekafija. O tome je napisao ’Adijju ibn Erta’u sljedeće: “Ja sam ti napisao mnoga pisma, želeći pri tome samo dobro od Uzvišenoga Allaha i sevab za to. U njima sam ti naredio da se udaljiš od svih djela koja je činio Hadždžadž ibn Jusuf. Ja ih mrzim i ne želim da ih činiš. Hadždžadž je bio odgovarajuća kazna grijesima koje je taj narod počinio. Allah je njegovom smrću okončao ono što je htio tom kaznom, i tako je to završeno. Zatim je nastupilo vrijeme Allahove blagodati, pa čak da je to trajalo samo jedan dan ili sedmicu, bio je to jedino dar od Allaha. Zabranio sam ti da sa namazom činiš pono što je on činio. Odgađao ga je previše, što mu nije bilo dozvoljeno. Zabranio sam ti da radiš sa zekatom onako kako je on postupao. Uzimao bi bespravno zekat, a zatim ga ulagao na pogrešno mjesto. Dobro se čuvaj toga i pazi da ne bi tako nešto učinio. Zaista nas je Allah oslobodio njega i očistio muslimane i zemlju od njegova zla. Selam neka je na tebe!”

Omer ibn Abdul-Aziz bio je vrlo pažljiv pri izboru svojih podanika. Detaljno je posmatrao onoga koga je htio izabrati i poslao bi čovjeka koji će pratiti njegovo ponašanje. Na početku njegovog hilafeta pristupi mu Bilal ibn Ebu Burde, pa nakon što mu je čestitao, reče: “Ako su drugi bili počašćeni tim hilafetom, ti si ga počastio. Dok su se drugi time kitili, ti si njega ukrasio. Ti si onakav kako je u stihovima rekao Melik ibn Esma’: 

Ti uvećavaš miris svakom dobrom mirisu,
nema danas ravnog tebi po tvom opisu
Biser krasi lijepa lica svojim bjelilom,
a ti krasiš lijep izgled svakom biseru.

Omer ga lijepo nagradi, a Bilal se povuče u mesdžid, čineći ibadet i čitajući danonoćno. Htjede Omer da ga učini namjesnikom Iraka, pa reče: “Ovaj čovjek vrijedi!” Zatim mu posla povjerljivog čovjeka koji mu reče: “Ako ti pomognem da postaneš namjesnik Iraka, šta ćeš mi dati?” Bilal mu obeća veliku svotu novca i mnogo drugog dobra. Vrati se taj čovjek halifi i obavijesti ga o onome što se desilo. Halifa ga pozva, protjera ga iz Medine i reče: “O narode Iraka... ovaj vaš prijatelj dao je riječ, nešto nemoguće. Pretjerao je u priči, umanjivši tako svoju skromnost.” Halifa Omer je od samog početka svoje vladavine težio da životopis Omera ibnul-Hattaba, radijallahu anhu, svojom praksom oživi. Tako je jednom rekao Salimu ibn Abdullahu ibn Omeru ibnul-Hattabu:
-Napiši mi Omerovu biografiju da po njoj radim!
Salim će na to:
-Ti to ne možeš.
Vođa pravovjernih se začudi:
-A zašto ne?
-Kad bi ti i radio po njoj ne bi bio bolji od Omera, jer je on nalazio ko će ga pomoći na putu dobra, a ti nećeš naći nikoga. - odgovori mu Salim.

Omer je kodes bio pravda i njoj je uvijek težio. Svakome je davao njegovo pravo, čak ako je prije bilo uskraćeno od strane pojedinih nasilnika od Mervanovih sinova ili rođaka. Njegov bi telal svaki dan pozivao narod da izlažu svoje žalbe i učinjene im nepravde, i to lično Vođi pravovjernih kako bi ih on razmotrio: “Svakom onom kome je učinjena nepravda, neka je iznese!”
Pristupi tako jednog dana neki zimmija iz Himsa, pa reče:
-Vođo pravovjernih... Tražim da presudiš po Božijoj Knjizi.
Halifa ga upita:
-A u čemu to?
Zimmija mu ispriča:
-Abbas ibn Velid ibn Abdul-Melik uzeo je nasilno moju zemlju.
Abbas je u tom momentu sjedio kod halife, pa mu se Omer obrati:
-Abbase, šta kažeš na ovo?
Abbas potvrdi:
-Da! Dodijelio mi ju je vođa pravovjernih Velid, i upisao mi je u spise.
Vođa pravovjernih upita:
-Šta kažeš na ovo, zimmijo?
-Vođo pravovjernih, tražim svoje pravo, po Allahovoj Knjizi! -ponovi zimmija.
Omer reče:
-Allaha mi, preče ja da se slijedi Allahova Knjiga od Velidovih spisa. Ustani i vrati mu njegovo imanje. - pa ga Abbas vrati zimmiji.

Omer ibn Abdul-Aziz se ubraja među upućene halife. To kazuje Sufjan es-Sevri: “Peterica su hulefai-rašidin: Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija i Omer ibn Abdul-Aziz.”
Allah se smilovao vođi pravovjernih Omeru ibn Abdul-Azizu, istinskom muslimanu, pobožnom i skromnom vjerniku, petom pravednom halifi. I neka je njime zadovoljan...

Priprema i Obrada www.tewhid.ucoz.net

STUDIO-TEWHID 

https://www.facebook.com/studio.tewhid