Znate li ko je to Ummu Seleme? Njen otac bijaše jedan od
najuglednijih ljudi u plemenu Mahzum. Bio je darežljiv i
gostoprimljiv, te se za njega govorilo da je
"Opskrbljivač putnika", jer bi oni putnici koji su nailazili kroz
njegov kraj ili bi putovali s njim, svu brigu oko putne opskrbe
prepuštali njemu.
Njen muž bijaše Abdullah ibn Abdulesed jedan od prve
desetorice koji prihvatiše Islam, jer prije njega to učiniše samo
Ebu Bekr es-Siddik i mala grupica drugih ashaba čiji broj nije
dostizao ni broj prstiju na dvije ruke. Njeno pravo ime je Hind, ali
je prozvana Ummu Seleme i njen nadimak je u potpunosti
potisnuo njeno ime.
Ummu Seleme je primila Islam odmah sa svojim mužem i tako
postala druga od vjernica koje se okrenuše Islamu. Čim se vijest o
prelasku na Islam Ummu Seleme i njenog muža proču po Mekki,
Kurejšije se uznemiriše i rasrdiše. Na sve moguće načine su im
prijetili i napadali ih, mučili ih takvom žestinom koja bi i čvrsto
stijenje uzdrmala, ali oni ne pokleknuše, ne pokolebaše se, niti
nadu izgubiše.
Kada uznemiravanje od strane mušrika posta nepodnošljivo i
kada Vjerovjesnik svojim vjernim pristalicama dozvoli da učine
hidžru u Abesiniju, njih dvoje bijahu među prvim muhadžirima.
Ummu Seleme sa svojim mužem ode u nepoznatu zemlju
ostavljajući u Mekki svoju veliku i udobnu kuću, svoj ugled,
čast i plemenito porijeklo, nadajući se samo Allahovoj nagradi i
dajući prednost Njegovom zadovoljstvu u odnosu na sve
dunjalučko. I pored sve brige i zaštite koju Ummu Seleme i njen
muž imadoše od strane Nedžašije, abesinskog vladara, neka mu
Allah lice u Džennetu osvijetli, njihova čežnja za Mekkom je
bila sve jača.
Nostalgija za rodnim krajem i viđenjem Allahovog Poslanika
je parala grudi i nje i njenog muža. Onda do muhadžira u
Abesiniji počeše dopirati vijesti o naglom porastu broja
muslimana u Mekki te kako je prelazak na Islam Hamze ibn
Abdulmuttaliba i Omera ibn Hattaba ojačao muslimane i umanjio
teror Kurejšija nad njima. Tako neki od njih odlučiše da se vrate u
Mekku ne mogavši savladati želju i čežnju koja ih je morila.
Ummu Seleme i njen muž bijahu među tim prvim povratnicima.
Ali, povratnici u Mekku ubrzo otkriše da su vijesti koje su
dopirale do njih bile dosta uveličane i pretjerano optimističke.
Napredak koji su postigli muslimani prelaskom na Islam Hamze i
Omera je od strane Kurešija dočekan još žešćim neprijateljstvom i
napadima. Mušrici nastaviše sa teroriziranjem i mučenjem
muslimana i stavljaše ih na kušnje kakve ranije nigdje nisu
zapamćene.
U tim teškim trenucima Resulullah % svojim ashabima dozvoli
da učine hidžru u Medinu, pa i Ummu Seleme i njen muž odlučiše
da budu među prvima koji su se sklanjali sa svojom vjerom od
uznemiravanja Kurejšija. Ali, hidžra Ummu Seleme i njenog
muža nije bila lahka i jednostavna kako se njima činilo da će biti.
Ona je bila teška i gorka i za sobom je ostavila veliku bol i
tragediju. Pa pustimo Ummu Selemu da nam ona prepriča tu
svoju tragediju, jer njeni osjećaji su dublji i jači, a njen opis je
snažniji i detaljniji.
Kaže Ummu Seleme: "Kada je moj muž Ebu Seleme odlučio
da krenemo prema Medini, pripremio mi je devu za jahanje,
postavio me na nju, u moje krilo stavio našeg sinčića Selemu i
poveo moju devu ne osvrćući se više ni na što. Ali, prije nego
smo i napustili Mekku, presretoše nas ljudi iz moga plemena
Benu Mahzum i povikaše mom mužu Ebu Selemi: - Ako si baš
riješio da nas napustiš, šta si naumio sa svojom ženom? Ona je
naša kći i zar misliš da ćemo te pustiti da je uzmeš sa sobom i tek
tako je odvedeš u drugu zemlju? Onda ga uhvatiše, a mene silom
oteše od njega.
I samo što me pripadnici mog plemena oteše, ljudi iz plemena
Benu Abdulesed, kojem je pripadao moj muž se silno razljutiše i
povikaše: - E nećete, Boga mi, uzeti dijete sa tom vašom rodicom,
ako ste već silom nju oteli od našeg rođaka! Njegovo dijete je i
naše dijete i mi smo preči da nama pripadne. Onda na moje oči
počeše da se otimaju za moga sina Selemu sve dok ga ne istrgoše
iz ruku mojih saplemenika i tako ga uzeše sebi. Za samo nekoliko
trenutaka nađoh se potpuno skrhana od jada i bola usamljena i
napuštena; moj muž se uputi u pravcu Medine sklanjajući se sa
svojom vjerom, mog sina, poput neke igračke, oteše pripadnici
plemena moga muža i odvedoše sa sobom, a ja ostadoh kod svojih
rođaka u plemenu Benu Mahzum koji mi ne dozvoliše da ikuda
idem.
I tako za tili čas razdvojiše nas sve troje: moga muža, i moga
sina, i mene. Od toga dana svako jutro bih izlazila u dolinu
Mekke sjedila i plakala na mjestu gdje se desila moja iznenadna
tragedija. Stalno bih se prisjećala onih detalja i trenutaka kada
smo silom rastavljeni moj muž, moj sinčić i ja.Tako plačući
ostajala bih na tom mjestu sve do noći.
Tu sam provela skoro godinu dana, sve dok ne naiđe jedan
od mojih amidžića pa me vidje u takvom jadnom stanju, sažali
se i smilova, te reče ostalim mojim rođacima: - Zašto ne pustite
ovu jadnicu? Rastavili ste je od njenog muža i djeteta ni krivu
ni dužnu! Tako im je govorio i pokušavao da ih umilostivi sve
dok mi ne rekoše: - Idi svome mužu ako želiš, mi te više
nećemo zadržavati. Ali, mene spopade novi jad; sada kada su
me pustili da idem svom mužu, nisam mogla ostaviti svoje
dijete u Mekki, u plemenu Benu Abdulesed. Kako da se
pomirim s tim da ne plačem i da ne mislim na svoje dijete koje
ostaje ovdje u Mekki, a ja da idem u Medinu i da o njemu ne
znam ništa.
Kada moji rođaci vidješe novu muku i dilemu u kojoj se
nađoh, sažališe se pa neki od njih odoše te porazgovaraše sa
pripadnicima plemena Benu Abdulesed u vezi s mojim slučajem, i
ubijediše ih da mi vrate mog sinčića Selemu. U Mekki više
nimalo nisam željela da se zadržavam pronalazeći saputnike s
kojima bih krenula na put.
Bojala sam se da se opet ne desi nešto nenadno što bi me
spriječilo da se sa svojim djetetom pridružim svome mužu i
ostalim muslimanima u Medini. Zato požurih i sama sebi
pripremih devu za jahanje, stavih svog sinčića u krilo i uputih se
u pravcu Medine tražeći svoga muža. U putu mi niko živ ne
bijaše saputnik. Kada stigoh do mjesta zvanog Ten'im, nekoliko
milja izvan Mekke, susrete me Osman ibn Talha, koji je tada još
uvijek bio mušrik, pa mi reče: - Gdje si se zaputila kćeri
"Opskrbljivača putnika"? - Idem svom mužu u Medinu -
odgovorih mu. - Pa zar nema niko da putuje s tobom? - Ne,
nema niko osim dragi Allah, a zatim ovaj moj mali sinčić? -
Tako mi Boga, neću te pustiti da putuješ sama na tako dalek put
do Medine - reče Osman ibn Talha i uze povodac moje deve te
je povede za sobom i krenu s nama u Medinu. Tako mi Allaha -
priča dalje Ummu Seleme - nikada nisam putovala sa nekim od
Arapa da je bio pošteniji i uljudniji od njega. Kada bismo god
stigli do mjesta na kojem smo namjeravali konačiti, prvo bi
zastavio moju devu, a onda bi se udaljio od nas, i tek kada bih ja
sjahala sa deve, on bi prilazio i odvodio devu do drveta gdje bi
je svezao i rasedlavao. Onda bi odlazio kod nekog drugog drveta
gdje bi se pružio i odmarao. Kada bi ujutro htjeli da produžimo
putovanje, on bi moju devu pripremio i doveo do mene, a onda bi
se ponovo udaljavao kako bih se ja nesmetano popela na sedlo
deve i smjestivši se udobno . sa svojim sinčićem bila spremna za
put. Onda bi on prilazio, uzimao povodac moje deve i produžavao
put. Tako je radio svaki dan sve dok nismo stigli nadomak
Medine. Kada je ugledao selo zvano Kuba gdje su živjeli
pripadnici plemena Benu Amr, Osman ibn Talha reče: - Tvoj muž
je u ovom selu, pa idi sa Allahovim blagoslovom! On se okrenu i
vrati u Mekku.
Nakon dugo vremena silom rastavljena porodica ponovo bi na
okupu. Ummu Seleme se konačno nađe sa svojim mužem koji je
bio presretan zbog susreta sa svojom ženom i djetetom.
Onda novi događaji počeše se nizati nevjerovatnom brzinom.
Desi se Bitka na Bedru u kojoj je učestvovao i Ebu Seleme i iz
koje se vratio sa ostalim muslimanima nakon velike i sjajne
pobjede koju im Allah odredi.
Zatim dolazi Uhud gdje Ebu Seleme ponovo pokazuje svoje
junaštvo i čvrst iman, ali ovoga puta biva opasno ranjen i prisiljen
na liječenje. Taman kada je izgledalo da je ranjeno mjesto
zacijelilo i ozdravljenje Ebu Seleme bilo na pomolu, rana se
ponovo otvori i Ebu Seleme osta vezan za postelju.
U toku ponovnog liječenja od opasne rane, Ebu Seleme jednog
dana reče svojoj ženi: - O Ummu Seleme, čuo sam Resulullaha
gdje kaže: "Kada kojeg od vas zadesi neka nesreća pa kaže: Inna
lillahi we inna ilejhi radži'un. - Svi smo mi Allahovi i Allahu se
vraćamo - pa još kaže: - Dragi Allahu, samo kod tebe tražim
nagradu i utjehu zbog ovog što me zadesilo, pa daj mi, dragi
Allahu, bolje nego što sam do sada imao ..." Kada tako iskreno
zamoli Allaha, On će mu to dati i na molbu mu uzvratiti. Tako
Ebu Seleme provede više dana na bolesničkoj postelji. Jednog,
jutra mu u posjetu dođe Poslanik % i kada je svoj zijaret već
priveo kraju i izašao iz kuće, Ebu Seleme napusti ovaj svijet.
Allahov Poslanik se povrati pa svojim časnim rukama zaklopi oči
svom odanom drugu, a onda malo podignuvši pogled reče: -
Oprosti grijehe Ebu Selemi, o Allahu, i uzdigni ga na počasno
mjesto na onome svijetu. Dostojno ga zamijeni u njegovoj
porodici i postaraj se za njih. I oprosti i nama i njemu, o
Gospodaru svih svjetova. Učini mu prostranim i osvjetli njegov
kabur!
Što se Ummu Seleme tiče, ona se prisjeti hadisa što joj je muž
govorio u vezi s nesrećom, pa poput dostojne vjernice reče: - Dragi
Allahu, samo kod Tebe tražim nagradu i utjehu zbog ovog što me
zadesilo. Međutim, nikako joj se nije dalo da izrekne dovu do
kraja, tj. da kaže: "Daj mi dragi Allahu bolje nego što sam do sada
imala", jer odmah je samu sebe zapitala: A koga bi to njoj Allah
mogao dati da joj bude bolji nego što je bio njen muž Ebu Seleme?
Ipak, nakon nekoliko trenutaka koje provede u dilemi, Ummu
Seleme ipak prouči dovu do kraja.
Muslimani se silno ožalostiše kada čuše o novoj nesreći koja
zadesi Ummu Seleme, pa je prozvaše "Udovicom Arapa", jer ona
u cijeloj Medini nikog od rođaka nije imala osim male djece
poput pilića.
I muhadžiri i ensarije osjetiše obavezu da se dostojno i
islamski pobrinu za Ummu Selemu; i samo što je istekao određeni
period koji ona provede u žalosti za svojim mužem Ebu
Selemom, ponudi joj se Ebu Bekr es-Siddik i zaprosi je za sebe,
što ona uljudno odbi.
Onda to učini i Omer ibn Hattab, ali ona odbi i njega kao što je
to učinila s njegovim drugom.
Onda joj se ponudi Resulullah, našto ona odgovori: - O
Allahov Poslaniče, ja imam tri osobine, pa želiš li prvo da ih
čuješ: veoma sam ljubomorna žena i bojim se da ne doživiš od
mene nešto što bi te razljutilo, pa da me zbog toga kazni Uzvišeni
Allah. Sem toga, ja sam žena koja je uveliko zašla u godine, a kao
treće, imam uza se puno djece. Allahov Poslanik na to reče: - To
što si spomenula ljubomoru, ja molim Allaha da je otkloni od
tebe. Te godine starosti koje spominješ su nastupile i ! ~ '
isto kao i kod tebe. A što spominješ djecu, pa tvoja djeca će biti
moja djeca!
Nakon toga se Allahov Poslanik oženi sa Ummu Selemom, i
tako joj Allah ukabuli i primi njenu dovu, jer joj odredi i dodijeli
boljeg muža od Ebu Seleme.
Od toga dana Hinda Mahzumijja presta biti samo Ummu
Seleme - majka Seleme, nego posta Ummu-l-mu'minin - majka
svih vjernika, kako se zovu žene Allahovog Poslanika. Neka
Uzvišeni Allah osvijetli lice Ummu Seleme u Džennetu i neka je s
njom vječno zadovoljan!
Priprema i Obrada www.tewhid.ucoz.net
STUDIO-TEWHID
| 