STUDIO-TEWHID

KO OSTAVI  NAMAZ  NAMJERNO, tako da izađe njegovo vrijeme bez šerijatski opravdanog razloga - stav većine islamski učenjaka je da ta osoba biva obavezna da naklanja taj namaz, kao što je slučaj sa čovjekom koji namjerno tokom ramazana prekine post, on također biva obavezan da naposti taj dan. No, ispravan stav jeste da on nije obavezan da naklanja taj namaz, jer nema dokaza u šerijatu za takvo nešto nego će da poveća broj dobrovoljni namaza i da se pokaje dok je samo ostavljanje namaza veći prestup od ne naklanjavanja!

Sam propis nadoknade odnosno naklanjavanja je zaseban šerijatski propis koji zahtjeva dokaz da bi se po tome radilo, a nema dokaza za tu mes'elu. Namaz je moguće obaviti u njegovo vrijeme ili pak naklanjati ili ponoviti u slučaju potrebe...no, sve prethodno rečeno samo ako postoji Božanski dokaz (El-Vahj) a ne znam niti jednog od ashaba, radijjallahu anhum, da je rekao da se namaz naklanja kada ga ostavi namjerno spram onoga što se prepisuje određenim ashabaima.

Rekao je Ibn Redžeb:

„Ne poznajem niti jedan govor od ashaba da je neko od njih rekao da onaj ko ostavi namaz biva obavezan da ga naklanja, pa čak da nema jasan stav niti od tabina također osim što se prenosi od En-Nehia.“

A ono što mi je poznato od najjači predaja po ovome pitanju jeste stav Hasana El-Basrija kao što to bilježi El-Mervezi gdje je rekao:

„Kada čovjek ostavi jedan namaz namjerno, on taj namaz neće NAKLANJATI.“

Komentarišući riječi Hasana El-Basrija, rekao je Muhammed Ibn Nasr: Riječi hasana mogu se dvojako da razumiju:

• Da je ustvari Hasan tekfirio onoga ko ostavi namaz NAMJERNO, pa iz toga razloga on nije smatrao obaveznim da naklanja taj namaz – kafir nije obavezna da nadoknadi nešto od farzova tokom svoga KUFRA (nevjerstva).
• Ukoliko se razumije iz Hasnovi riječi da on nije tekfirio takvu osobu koja ostavi namaz namjerno, pa on je gledao na to kao obavezu koju je Allah propisao u određeno vrijeme da se obavi, pa ukoliko ne bi to učinio u tome vremenu on bi u stvari bio GREŠNIK jer je ostavio FARZ u vremenu u kome mu je propisan (naređen). Pa ukoliko bi došao sa tim namazom nakon njegova vremena, on bi ustvari došao s nečim u drugom ne obavezno vrijeme pa tako da mu to ustvari i ne koristi. I ovaj stav su poduprli mnogi učenjaci kao što su: Ibn Hazm, Ebu Abdurahman (suvremenik Šafije)  a to je također i stav El-Humejdija koji se bilježi u  knjizi aqide u posljednjem dijelu knjige „El-Musned“ na što je ukazala određena ulema i imami kao Berbehari, Ibn Betta i Dževdžezani. 

Također nije obavezno i ne razumije se da onaj ko kaže da je obavezna osoba koja ostavi namaza da ga naklanja da ustvari ona time ne biva kafir jer Ishak Ibn Rahavej, rahimehullahu, je smatrao da čovjek koji ostavi namaz namjerno biva kafir, no ukoliko se pokaje biva obavezan da naklanja namaze koje je propustio namjerno!

I ono što želim  da pojasnim jesu ustvari pet dnevni namaza koje je Allah Uzvišeni, propisao za svoje robove u Svojoj knjizi i jezikom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovaj namaz je pojašnjen od samog početka pa sve do kraja a sam govor o onome što se radi prije i nakon namaza je jako opširan i velik tako da ćemo se mi koncentrirati na ono što je bitno i neophodno da se spomene!!!

Priprema i Obrada www.tewhid.ucoz.net

Autor: Abdulaziz b. Merzuk et-Tarifi 

STUDIO-TEWHID-
facebook.com/studio.tewhid