Doista svaka zahvala pripada Allahu, Njemu zahvaljujemo od Njega pomoć tražimo, Njemu se kajemo (vraćamo) i od Njega oprost tražimo.
Allahu se utječemo od zla naših duša i naši djela, koga uputi Allah njemu nema ZABLUDE a koga u zabludu ostavi njemu nema UPUTE!
Svjedočim da nema drugog božanstva dostojnog obožavanja mimo Allaha jedinog i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Njegov Poslanik – neka je na Njega Allahov spas i mir, na Njegovu porodicu i sve one koji ga slijede na uputi do Sudnjega dana.
A zatim:
Kada je riječ o stvarima koje se učinu iz neznanja (ar. Džehla) treba naglasiti da se one dijele u dvije kategorije:
- KATEGORIJA U KOJOJ POČINILAC BIVA OPRAVDAN NEZNANJEM
- KATEGORIJA U KOJOJ POČINILAC NEMA OPRAVDANJA NEZNANJEM
Pa ukoliko počinilac prijestupa dolazi iz sredine gdje žive muslimani (normalno i same je musliman), te uradi nešto što je iz domena Širka (pridruživanje druga Allahu ili poistovjećivanje nekoga s Allahom), i obožava nekoga drugog mimo Allaha… - u ovom i ovkavim slučajevima on nema opravdanje svojim neznanjem nego biva nemarnik (koji je počinio djelo širka) koji nije pitao učene o tome, niti je sebe podučio osnovnim (neophodnim) stvarima od vjere koje čuvaju Tewhid pri njemu (njegovu vjeru), te stoga i nema opravdanje za njegovo obožavanje nekoga mimo Allaha, azze ve dželle, kao što su drveće, kipovi, ili pak prinošenje žrtve nekome drugom mimo Allahu.
Sve ovo je produkt njegove nemarnosti i njegovog okretanja od vjere i on je baš poput onoga za koga je Uzvišeni kazao: “Ali nevjernici okreću glave od onoga čime im se prijeti.” (Prijevod značenja sura Ahkaf, ajet broj 3).
A dokaz više ovome nalazimo u onome što se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio od svoga Gospodara da mu dozvoli da traži oprosta za svoju majku koja je umrla u džahilijetu, pa mu Allah, azze ve dželle, to nije dozvolio, jer je ona umrla na vjeri svoga naroda koji su obožavali kipove, a također i ono što se prenosi od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga je jedne prilike upitao čovjek o svome oce gdje je on i šta je njegovo konačno prebivalište pa mu je kazao: “On je u vatri.”
Kada je vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izraz lica toga čovjeka i da mu je to teško palo, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potom reče: “Moj i tvoj otac su u vatri.”, jer su oni umrli na Širku i obožavanju nekoga drugog mimo Allaha.
Pa šta onda reći za nekoga ko živi među muslimanima i pri tome čini Širk obožavajući Bedevija ili Husejna ili AbdulKadira El-Džejlanija ili pak obožava Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem?!
Svi ovi navedeni i njima slični nemaju opravadnje neznanjem jer su zapali i čine Širk a pri tome žive u muslimanskoj sredini i među muslimanima, također pred njima je Allahova knjiga Kur'an kao i Sunnet Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, no i pored svega toga oni su bili oni koji su poricali i glave okrećali.
Druga kategorijao kao što smo kazali je ona koja ima opravdanje neznanjem kao oni koji žive u sredinama koje su daleko od islama i muslimana (na krajevima svijeta) ili zbog nekih drugih razloga kao što su „Ehlu Fetre“ (oni koji su živjeli prije dolaska islama, a nakon što je prethodna vjera i njeno ispravno učenje iščezlo), ili pak oni do kojih nije doprijeo islam i ova vjera – svi ovi navedeni imaju opravdanje neznanjem i njehovo stanje će Allah razriješiti, a ispravan stav po ovom pitanju jeste da će oni biti PITANI (ISPITANI I PROVJERENI) pa će im se naređivati pa ako se pokore ućiće u Džennet a ako pak odbiju ućiće u Vatru shodno riječima Allaha, azze ve dželle: „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!“ (Prijevod značenja sura Al-Isra', ajet broj 15).
Rekao je Muhammed Ibn Salih El-Usejmin, rahmetullahi alejhi: ''Neznalice, u pitanjima djela koje izvodi iz islama, možemo podijeliti u dvije vrste:
1. Oni koji ne ispovijedaju islam, ili ne ispovijedaju nikakvu vjeru, i nije im palo napamet da su postupci koje čine u suprotnosti sa istinom i pravom vjerom. Prema njima ćemo se ophoditi kao i prema ostalim nevjernicima, a šta će biti sa njima na Ahiretu, Allah, dželle šenuhu, najbolje zna!
2. Oni koji ispovijedaju vjeru islam, odrasli su na djelu, koje u normalnim okolnostima izvodi čovjeka iz vjere, ali im nikad nije palo napamet da je postupak kojeg čine u suprotnosti sa islamom, istinom i pravom vjerom, niti ih je ko upozorio na to!
Prema ovakvoj osobi ćemo se odnositi kao i prema ostalim muslimanima, a njihovo status na Ahiretu, samo je Allahu poznat!
Navedeni stav podržavaju Kur'an, Sunnet kao i stavovi velikog broja islamskih učenjaka. (Šerhu kešfiš-šubuhat: 51., 52.).
Ispravno je mišljenje da se neznanje uzima obzir prilikom utvrđivanja i ispitivanja konkretnog slučaja nevjerstva.
Kur'an i Sunnet obiluju dokazima koji potvrđuju da je neznanje opravdanje, i da niko neće biti odgovoran dok do njega ne dođe Allahova opomena koju je On objavio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Dokazi koji ukazju na prethodno kazano:
1. Sam princip obveznosti (teklifa) u islamskom vjerozakonu usko je vezan sa mogućnošću (ar. kudret) onoga kome su upućuje naredba ili zabrana. čovjek će biti odgovoran oniliko kolike su bile njegove mogućnosti za izvršavanjem naredbi i ostavljanjem zabrana. Rekao je Uzvišeni: ''Allah nikoga preko njegovih mogućnosti ne opterećuje.'' (Prijevod značenja, El-Bekare: 286.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ono što sam vam naredio, izvršite koliko budete u mogućnosti, a ono što sam vam zabranio, ostavite!'' (Muttefekun alejhi).
2. Allahova, dželle šenuhu, neizmjerna mudrost zahtijeva da niko ne bude kaženjen dok mu ne dođe upozorenje i opomena. Rekao je Uzvišeni: ''Mi ni jedan narod nismo kažnjavali, a da mu prije toga nismo Poslanika poslali.'' (Prijevod značenja, El-Isra: 15.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Niko više od Allaha ne voli opravdanje i ispriku. Zato je i poslao poslanike, kako bi oni upozoravali i radosne vijesti donosili.'' (Buharija, 6980., Muslim, 1499.).
Rekao je Ševkani u komentaru riječi Allaha, dželle šenuhu: Tako je, jer tvoj Gospodar nije uništavao sela i gradove zbog zuluma njihova – bez prethodne opomene njihovim stanovnicima: ''Ajet znači da je Allah, dželle šenuhu, poslao svoje Poslanike ljudima, kako ne bi uništio gradove i sela kojim nije došao opominjač (poslanik), niti im je poslana Knjiga. Tek kada ih Poslanici upozore, i oni neposlušni ostanu, Allah, dželle šenuhu, ih uništava.'' (Fethul-kadir: 2/163.).
3. Allah dželle šenuhu je opravdao Isaove učenike, kada su ga pitali da li Njegov Gospodar može spustiti trpezu sa nebesa, i nije ih osudio na nevjerstvo, iako su riječi koje su izgovorili na tom stepenu. Kaže Ibn-Džerir u tefsiru ajeta koji govore o tome: ''Riječi: Bojte se Allaha, ako ste uistinu vjernici, Isa je rekao svojim učenicima: Bojte se Allaha, o učenici moji, i pazite da vas zbog ovih riječi ne snađe Allahova kazna, koju niko neće moći spriječiti. Svojom sumnjom da je Allah u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa, oni su iskazali nevjerstvo. Riječi: ''Bojte se Allaha, i Njegove kazne, ako ste istinski vjernici'', znače: ako istinski vjerujete u ono čime vam prijetim, zbog riječi koje ste kazali. (Džamiul-bejan: 7/130. – 131.). Rekao je Ibn-Hazm: ''To su bili učenici Isaovi koje je Allah pohvalio u Kur'anu. Iz neznanja su pitali Isa, alejhi selam, da li je Njegov Gospodar u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa. To im nije poništilo vjerovanje, jer je takvo nešto neizbježno. Postali bi nevjernicima da su ustrajali u tome nakon što im je donešen dokaz i pojašnjenje.'' (Pogledaj: El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/253.).
4. Musaov narod je kazao Musau, alejhi selam: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju'' (Prijevod značenja, El-Earaf: 138.), što su jasne riječi nevjerstva, a Musa ih zbog toga nije proglasio nevjernicima, niti je naredio da se nad njima izvrši kazna za otpadništvo, jer su bili neznalice, i ono što su kazali, kazali su iz neznanja. Zato im je rekao: ''Vi ste narod koji ne zna.'' Kaže Ibn-Kesir: ''Tj ne znate Allahovu, dželle šenuhu, veličinu i Uzvišenost, i da se Njemu ne smije niko kao drug i partner pridružiti.'' (Tefsir ibn-kesir: 2/253.).
5. Sličan postupak se dogodio i u ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo u bitku na Hunejnu, i kada je prolazio pored nekog drveta, jedna skupina ljudi, novih u islamu, je rekla: ''Načini i ti nama Zatu-Envat (drvo na kojeg su mušrici vješali svoje oružje vjerujući da im ono donosi korist), kao što oni (mušrici) imaju. Kada je to čuo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: ''Allahu ekber! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, rekli ste ono što su Israelćani rekli Musau: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju''. Slijedit ćete običaje onih koji su prije vas bili...'' (Tirmizi, 2180. Nesai u ''El-Kubra'', 11 185. Rekao je Tirmizi za njega da je hasen-sahih) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije, zbog toga što su kazali, proglasio nevjernicima, zbog njihovog neznanja.
6. U prijašnjim narodima je živio čovjek koji je ogrezao u grijesima, i kada mu se približila smrt naredio je sinovima da ga spale, razaspu njegov pepeo, dio na kopnu, a dio na moru, misleći da ga Allah, dželle šenuhu, u takvom stanju ne može proživjeti. Allah, dželle šenuhu, ga je proživio i pitao zašto je to uradio, a on je rekao iz straha od Njegove kazne. Allah mu je oprostio taj njegov postupak. (Buharija, 3291., Muslim, 2756.). Rekao je Ibn-Tejmijje: ''Hadis eksplicitno kaže da je ovaj čovjek želio izbjeći proživljenje, sa svojim postupkom. Najmanje što se može uzeti iz toga jeste njegova sumnja u proživljenje, što je nevjerstvo nakon što se iznese dokaz onome pri kome se nađe – tada se donosi sud o njegovom nevjerstvu. Ovaj čovjek nije poznavao sva svojstva (atribute) koja priliče Allahu, dželle šenuhu, niti detalje Njegovog svojstva ''El-Kadir'' (Onaj koji sve može). Mnogim vjernicima takvi detalji su nepoznati, tako da se za njih ne može kazati da su nevjernici.'' (Medžmuul-fetava: 11/309. – 411.).
Rekao je Ibn-Hazm: ''Ovaj čovjek do svoje smrti nije saznao da je Allah kadar proživjeti njegovo spaljeno i razasuto tijelo, a Allah mu je oprostio, zbog njegovog priznanja, straha i neznanja.'' (El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/252.).
7. Pripovjeda Abdullah Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je bio u karavani sa svojim ocem Omerom, radijallahu anhu, i da ga je čuo kako se klete ocem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je dozvao i rekao: ''Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima svojim! Ko se bude zaklinjao, neka se zakune Allahom, ili neka šuti.'' (Buharija, 5757., Muslim, 1646.). Iako je zaklinjanje nečim drugim pored Allaha širk, Omeru nije rečeno da je nevjernik, jer nije znao da je to zabranjeno.
A poznati islamski učenjak Ibn-l-Kajjim, rahmetullahi alejhi, je u svome kapitalnom djelu „Tarik El-Hidžretejni“ ovo pitanje detaljno obradio u sklopu govra o vrstama mukelefina (šerijatski odgovornim osobama), pa ko želi detaljnije da ovo čita treba se vratiti na to djelo. (Pogledati Medžmu' Fetava Ibn Baz, 2/228-230).
A Allah najbolje zna.
Safet Suljić
Islamski Univerzitet u Rijadu
