STUDIO-TEWHID

TEKIJUDDIN HUSEJNI ŠAFI’IJ

Tekijuddin ibn Ebi Bekr ibn Muhammed El c Husejni Dimeški Šafi’ij od velikana šafijske uleme iz devetog hi džretskog stoljeća u svojoj knjizi, ‘ Kifajetul s ahbar ’, 1/159, a to je jedna od temeljnih knjiga u šafijskom mezhebu, u poglavlju o zekatu kod pojašnjenja kategorija kojima pri-pada zekat kaže:

„ Što se tiče sufija koji se deklarišu kao dobri ljudi a koji su prekinuli činjenje ibadeta i koji su se osamili u tekijama čineći određene vrste ibadeta kao i oni koji im služe, a neki od njh možda pripadaju ahmedijama ili kaderijama i koji lažno predstavljaju svoje porijeklo ne zaslužuju ništa od zekata niti im je dozvoljeno udjeliti zekat. Onaj ko im udjeli zekat treba da zna da nije očistio zekat i da je na njemu i dalje obaveza njegovog izdvajanja.

A što se tiče ostalih skupina, a njih je mnogo, kao što su kalenderije, hajderije, neki njihovi spadaju u hululije i mulhide, treba reći da je njihov kufr gori od kufra židova i kršćana. Onaj ko bi im udjelio nešto od zekata ili dobrovoljnih priloga taj bi time počinio grijeh. Za takvo nešto bi ga i Allah, Azze ve Dželle , mogao kazniti. Zato je obaveza na svakome ko ima mogućnosti da im to negira i osudi.

U knjizi, ‘Kifajetul s ahjar ’, 2/225, u poglavlju, ‘Akdije’, kada spominje ljude od kojih se ne prima svjedočenje kaže: „Svjedočenje se ne prima od pjevača, svjedno da ili ide ljudima ili mu ljudi dolaze, također plesači kao što su sufije koji posjećuju svadbe zulumćara i kroz ples ispoljavaju lažni sufijski ašikluk (zaljubljenost). Mlataraju glavama i bjednim bradama kao što to rade luđaci. Kada se uči Kur’an ne slušaju ga i ne šute a kada začuju glas šejtanske trube (ili naja) uzvikuju međusobno opčinjeni vesvesama, Allah ih ubio, imali većih grješnika i nepoznavaoca Allahove Knjige, a većih ljubitelja šejtanskog roga i šejtanske frule. Neka nas Allah, Azze ve Dželle, sačuva od toga.

EBU VELID IBN RUŠD

Ebu Velid ibn Rušd u svom djelu, ‘Menahidžul edil ss leti fi akaidil s milleti ’, , nabraja sekte koje su skrenule sa Sunneta pa kaže: „Ovo je stanje novonastalih sekti koje se vežu za Šerijat. Svaka sekta na svoj način tumači Šerijat na način suprotan drugoj sekti i smatra da je to ono što želi istaći Zakonodavac, tako da se Šerijat potpuno raspadne i na kraju se udalji od svoje prvobitne tematike.

Pošto je Zakonodavac znao da će se ovo desiti unutar Šerijata otuda je prenešeno u sahih predaji: „Moj Ummet će se podijeliti na 72 sekte, i sve će u vatru osim jedne.”

Tj., jedna grupa će se spasiti, a to je ona koja slijedi vanjštinu Šerijata i ne tumači ga slobodno ili prenesenim značenjem.

Ako dobro razmisliš o onome što se ubacilo u ovaj Šerijat u ovom vremenu od mnogobrojnog fesada (nereda) zbog slobodnog i prenesenog tumačenja Šerijata doći ćeš do spoznaje da je prethodna predaja zaista tačna i da se obistinila.

Prvi koji su to prouzrokovali su: haridžije, zatim mu’tezile, ešarije , zatim sufie . Potom je došao Ebu Hamid Gazali, pa je prosuo vodu sakupljenu u dolini na sela.

ABBAS IBN MENSUR SAKSEKIJ

Abas ibn Mensur je umro 683 h.g., autor je knjige, ‘Burhan fi ma’rifeti akaidi ehli edjan ’. Na kraju svoje knjige on kaže: „Već sam spomenuo put ove upućene skupine koja upućuje na Pravi put, tj., Ehlu Sunnet, te da ona slijedi Šerijat s kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i druge stvari koje ulaze u okvir čistog Šerijata, i niko nije zastranio od njih osim jedne grupacije koja se naziva sufijama, a koji se deklarišu kao Ehli Sunnet. A treba znati da nisu od Ehli Sunneta jer se sa njima razilaze kako u akaidu (vjerovanju) tako i u pogledu djela i riječi.

Što se tiče akideta (vjerovanja) u tome slijede batinije koji kažu da Kur’an ima vanjsko i unutrašnje značenje. Vanjsko značenje obuhvata ono što znaju poznavaoci Šerijata (ulema), a unutrašnje značenje je ono što oni vjeruju a o tome smo već nešto kazali. Isti je slučaj sa sufijama.Kažu Kur’an i Sunnet imaju skrivene unutrašnje istine mimo onih na kojima se nalazi ulema koja tumači Šerijat u pogledu spoljašnjih propisa koje su nasljedili od prvih generacija c selefa, a koji sežu do Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tačnim senedima, i koje je prihvatio Ummet.

Sufije vjeruju da je Allah u njima i da je pomješan fizički sa njima. To je pravac Ibn Mensura Haladža koji je razapet u Bagdadu za vremena halife Muktedira o čemu sam govorio pri spomenu sekte hatabija . Tako je Haladž rekao: ‘Ja sam Allah’.

Neka je Allah, Azze ve Dželle , vrlo visoko od tih riječi. I sve ono što pripisuju tefsiru Kur’ana i tumačenju Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa na svoj način kao i druge stvari koje su sebi propisali i na njima baziraju svoje učenje a koje pripisuju Allahu, Azze ve Dželle, i tvrde da je to istina.

Oni se suprostavljaju onom na čemu je većina uleme i imami Šerijata, i onome kako je ulema mezheba protumačila Šerijat. Na osnovu temelja svoga akaida da su pomješani sa Allahom, izveli su novi akaid, a to je stepen ibadeta koji ako se dostigne sa njih spada obaveza činjenja ibadeta koja inače važi za obične ljude.

Njima se po njihovom ubjeđenju dešavaju otkrovenja i sklanja zastor kod Allaha, Azze ve Dželle, i oni otkrivaju Njegove tajne, a njihovi ibadeti prerastaju u ibadet srcem a ne tijelom.

Kažu da su ibadeti koje čini obični svijet stepenice koje vode do pravih spoznaja i istina. To su skrivene stvari u njihovim ubjeđenjima. I kažu mi smo dospjeli, spojili se i spoznali znanje spoznaja i otkrovenja, koje ne zna obični svijet i poznavaoci Šerijata. Na taj način indirektno su napali na imame, ulemu i fekihe, i obezvrijedili ono na čemu su oni, te ih ponizili i podcjenili u očima običnog svijeta a time su obezvrijedili i časne šerijatske propise.

Za sebe govore mi smo ulema spoznaje (hakike), odabranici koji su na istini, a što se tiče fekiha oni spadaju u obični svijet, jer oni nisu spoznali istinsko znanje.

Allahu se utječemo od spoznaje zablude. Pošto su tako poništili propise Šerijata i zanijekali njegove propise onda su pali u drugu zabludu, a to je dozvoljavanje zabranjenih stvari a sebe su izdvojili iz kruga obaveza vadžiba.

Tako su dozvolili gledanje u golobradog mladića, osamljivanje sa stranim ženama, naslađivanje glasom žena i djece, služanje muzike truba i defova, te napuštanje stida uz plesanje i pljeskanje rukama po ulicama i trgovima i to su učinili ibadetom kojim se približavaju Allahu, Azze ve Dželle, i zbog kojeg se okupljaju na svojim skupovima.

Tim ibadetima daju prednost nad namazima i drže se ubjeđenja da su to najvrjedniji ibadeti. Na tim skupovima nekada dovode ženske pjevačice ili djecu ili nekog drugog od omladine ko ima lijep glas. Također obezbjede muzičke instrumente, razne vrste defova i bubnjeva kao i drugih muzičkih instrumenata.

Na tim skupovima često ce recituje ljubavna poezija u kojoj se opisuje ljepota i ukrasi žene i spominju se žene, one za kojima su čeznuli pjesnici i opisuju se njihovi ukrasi kao što je npr., Lejla, Lubna, Hind, Suada, Zejneb i druge. Zatim kažu: ‘To su naši nadimci za Allaha, Azze ve Dželle!! Njemu upućujemo pomenuta značenja.’ (Ed-Dur en-nedid fi ihlasi kelimeti tevhid, 59-60

IMAM SAN’ANI

Imam Muhammed ibn El-Emir San’ani u svojoj poznatoj knjizi, ’ Tathirul s i’tikad min edranil s ilhad ’, objašnjava sufizam, govori o sufijama, pa kaže: „Što se tiče onih koji se nazivaju ’opsjednutim’, a koji svojim jezicima ponavljaju riječ Allah, i izgovoraju je na način koji izvodi iz kruga arapskog jezika oni su prokleta šejtanova vojska. Izgovaranje riječi Allah izdvojeno bez nekog obavještenja o njoj kako to oni izgovaraju, ’Allah, Allah’, ne predstavlja govor niti riječi tevhida već to predstavlja poigravanje sa ovom uzvišenom riječi tako što se izvodi iz kruga značenja arapskog jezika. Zatim treba reći da izolovano izgovaranje ove riječi bez pripisivanja nekog značenja predstavlja omaložavanje i ismijavanje. Da li je u Allahovoj Knjizi i Sunnetu prenešena riječ Allah samostalno i u obliku ponavljanja?

Ono što se prenosi u Allahovoj, Azze ve Dželle, Knjizi i Sunnetu, je traženje da se čini zikr i da se ispoljava tevhid, tesbih (subhanAllah), tehlil (la ilahe illallah). Ako pogledaš u zikrove i dove koji su preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba vidjet ćeš da ne sadrže graktanje, blejanje i njakanje koje upražnjavaju ovi koji su u odnosu na Allahovu Uputu i Uputu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao neko ko se nalazi na pustom ostrvu.

Ponekad uz ovo časno ime Allah dodaju imena skupine mrtvih kao što je ibn Ulvan, ibn Husejn, Abdulkadir, El - Idrus. Ponekad se priklanjaju kaburovima zulumćara kao što je Alij Ruman, Alij Ahmer, i njima slični.

Allah, Azze ve Dželle , je sačuvao Svog Poslanika i časne ashabe da ih ne spominju svojim ustima ove zabludjele neznalice. Ovim svojim postupcima oni su objedinili vrste neznanja, širka i nevjerstva.

Ako bi neko rekao: „Pa ovi koji ponavljaju Allahovo ime i rade ono što rade oni koji su nemoralni doživljavaju čuda za koja mislimo da su kerameti. Npr., probadaju se oštrim predmetima, zatim nose zmije i akrepe, jedu vatru i uzmaju žeravicu u ruke pa je trljaju po tijelu.”

Kažem: „Ove stvari su šejtansko djelo a ti koji misliš da su to kerameti mrtvih ili živih zbog njihovih dobrih djela znaj da si obmanjen. Zato što je ovaj zabludnik izgovarao njihova imena i tako ih učinio suparnicima Allahu, Azze ve Dželle , u pogledu stvaranja i upravljanja. Tj., učinio je širk Uzvišenom Allahu.

Ovi mrtvaci za koje ti misliš da su Božije evlije; pitam te da li bi evlija bio zadovoljan da ga jedan pokvarenjak koji slijedi put sufija učini sudrugom Božijim? Ako bi tako nešto mislio onda bi doista učinio nešto odvratno i pomenute bi mrtvace učinio mušricima i tako bi ih, da nas Allah sačuva, izveo iz kruga islama jer si ih učinio Allahovim suparnicima koji se time zadovoljavaju.

Ako misliš da su kerameti ono što se događa ovim zabludjelim pokvarenjacima, koji čine širk Allahu, Azze ve Dželle , i koji slijede neistinu, oni koji su se utopili u iskvarenost, koji ne čine sedždu jedino Allahu, Azze ve Dželle , i koji ne čine zikr Njemu jedinom; ako to zaista misliš onda si pripisao keramete mušricima kafirima i luđacima, i time bi srušio propise i temelje jasnog dina i časnog Šerijata.

Kada si spoznao neispravnost ove dvije stvari onda ćeš znati da ova šejtanska stanja, tagutska posla, ibliska djela sprovode šejtani pomažući svoju braću od ovih koji su zalutali na putu odvođenja Allahovih robova u zabludu.

Prenosi se u pouzdanim hadisima da se šejtani i džini pretvaraju u oblik zmije i to je opšte poznata stvar. To su zmije koje čovjek često vidi u rukama pokvarenjaka (mađioničara i sihirbaza).Nekada u tome može biti udjela i sihra kojeg ima mnogo vrsta i koji nije teško naučiti. Najlakše se do sihra može doći nevjerstvom Allahu, Azze ve Dželle , zatim odlaganjem mushafa u nužnik i slično tome, neuzubillahi.

Zato nemoj da te zavara ono što vidiš da rade ovi pokvarenjaci od čuda i da pomisliš da su to kerameti, jer sihr u djelima može imati veliki efekat.

Emir San’ani, Allah mu se smilovao, u svojoj kasidi u kojoj hvali šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba kaže:

Izgradio je porušene temelje Šerijata

Kada je vidio da su ljudi pali u zabludu u pogledu njih

Bijahu oživjeli značenje Suva’a i Jegusa a loše li je to

U teškoćama su dozivali njihova imena

Kao što nevoljnik u teškoći doziva Es-Sameda Jedinog

Koliko su samo u Ukajri žrtvovali kurbana

Glasno i namjerno mimo Allahova imena

Koliko je bilo samo onih koji su tavaf činili oko kaburova ljubeći ih,

i doticali njegove zidove svojim rukama.

IMAM MUFESSIR EBU HAJAN EL ENDELUSI

Imam Ebu Hajan El - Endelusi u svom velikom tefsiru,

‘El s Bahrul s muhit ’, te u dodatku iste knjige pod nazivom, ‘En s Nehrul s made ’, 3/448, u tumačenju sure En - Nisa’ kod riječi Uzvišenog: „Zaista su nevjernici oni koji kažu:„Zaista je Allah sin Merjemin”, kaže:

„ Iz nekih dijelove krščanske akide (vjerovanja) oni koji se vanjštinom predstavljaju kao muslimani a koji se mogu deklarisati kao sufije izveli su tezu o Allahovoj utopljenosti u lijepe slike.

Od bezbožnika koji zastupaju takvo mišljenje u pogledu akide jedinstva i fizičke izmješanosti Allaha sa stvorenjima (akida ittihada i vahdetul vudžuda) su Haladž, Eš-Ševzi, Ibn Ahla, Ibn Arabi koji je stanovao u Damasku, Ibn El-Farid, zatim sljedbenici ovih pomenutih kao što je Ibn Seb’in, zatim njegov učenik Et-Tusteri, Ibn Mutraf koji je stanovao u Mersiji, Es-Safar koji je ubijen u Granadi, Ibn Lubadž, Ibn Hasan koji je stanovao u Beluziku.

Također se predstavnicima ovog prokletog pravca deklarišu: Telmesani koji je u kontekstu toga napisao mnoge stihove, Ibn Ajaš Melaki koji je stanovao u Damasku, Abduvahid ibn Muehir koji je stanovao u Saidu u Egiptu, El-Ejki Adžemi koji je vodio rijaset u Hanikahu, Seid Suada u Kairu, Ebu Jakub ibn Mubešir , učenik od Tusterija koji je stanovao u Zevili blizu Kaira, Šerif Abdulaziz El-Menuni i njegov učenik Abdulgaffar El-Kudsi.

Ova sam imena nabrojao radi interesa vjere a Allah to najbolje zna i iz samilosti prema slabim muslimanima kako bi se sačuvali jer je njihovo zlo veće od zla filozofa koji negiraju Allaha, Azze ve Dželle , i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i koji govore o praiskonu svijeta, tj., da je on oduvijek postojao i koji negiraju proživljenje.

Neke neznalice između sufija veličaju ove ličnosti s uvjerenjem kako su oni Allahovi odabranici i Njegovi štićenici (evlije). Odgovoriti kršćanima, hululijama, i zagovornicima vahdetul vudžuda, je od ilma - znanja koje spada u temelje vjere (usuli din).

Ebu Hajan u svome tefsiru, ‘ El s Bahrul s muhit ’, 4/145, tumačeći riječi Allaha, Azze ve Dželle,: „U Njega su ključevi svih tajni i niko ih ne zna osim On”, kaže:

„ Ovi koji se deklarišu kao sufije tvrde da poznaju stvari od gajba i da posjeduju znanje o svršetku života svojih pristalica te da će sa njima biti zajedno u Džen netu, sa krunama na glavama. I niko od njih to ne negira iako je poznato koliko su neupućeni i daleko od nauke a sebi umišljaju da znaju gajib”

Na drugom mjestu, 2/93, kaže: „Da je Katade dočekao i živio u ovom vremenu pa da čuje lažni i nakinđureni govor ovih koji se nazivaju sufijama a koji nema osnove u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i upuštanja u izmišljanje laži o stvarima gajba, umro bi od zaprepaštenja.”

U tefsiru sure El - E’araf Ebu Hajan kaže:„U ovom čudnom vremenu u kojem živimo pojavili su se ljudi koji se oslovljavaju šejhovima. Među običnim svijetom oblače prepoznatljivu odjeću a klonili su se privređivanja i izgovaraju glasno zikrove po džamijama koji nisu preneseni šerijatom.

Oko sebe okupljaju sluge koji im pribavljaju svijet kako bi im služili i kako bi se okoristili njihovim imetkom. Oni smatraju da se približavaju Allahu, Azze ve Dželle, putem osamljivanja i učenjem nekakvih zikrova koji nisu prenešeni ni u kakvoj objavljenoj knjizi niti je to spominjao nijedan poslanik, alejhi selam.

Među svijetom se uzdižu tako što se osamljivaju na sedžadi. Svijetu pružaju ruku kako bi je poljubili. Pri tome nastoje da ne pričaju osim malo a kad hode, hode pognutih glava. Njihove sluge, ako nešto tražiš od šejha, često kažu: ‘Šejh je zauzet zbog osamljivanja’, ili nekada kažu: ‘Šejh ne misli dobro o tebi ili šejh te je jučer spomenuo’, ili neke druge riječi kojima privlače obični svijet i tako zavode pamet neznalica.

Ovi šejhovi iako se uspiju sačuvati akide hulula i vahdetul-vudžuda koja se proširila u ovom našem vremenu, u najmanju ruku u potpunosti izlaze iz okvira Šerijata. Ono što je još čudno u pogledu ovih kako sebi određuje činove, kako dolaze do imetka i kako im ljudi služe iako nemaju nekih posebnih vrijednosti.”

IMAM EBUL FEREDŽ IBN DŽEVZIJ

Imam Ebul Feredž Abdurrahman ibn Dževzij Bagdadi, umro 597 h.g., napisao je posebnu knjigu, ‘Telbisu Iblis’, koja bi se mogla prevesti kao: ‘Iblisovo obmanjivanje ’, u kojoj najvećim dijelom govori o sufijama i o tome kako ih je šejtan obmanuo. Ibn Dževzij kaže: „Osnova šejtanove obmane u pogledu sufija je u tome što ih je odvratio od znanja te što im je prikazao kako su samo važna djela. Pošto im je ugasio svjetiljku znanja onda su ostali da tumaraju u mraku. Tako je nekima od njih prikazao kako je svrha i cilj vjere u potpunom ostavljanju ovodunjalučkih potreba pa su odbili ono što koristi njihovim tijelima a imetak su poistovjetili sa akrepima a zaboravili su da je imetak stvoren radi korisnih stvari. Otežavali su svojim dušama tako da je među njima bilo onih koji nisu lijegali. Oni su imali lijepu namjeru samo što nisu išli pravim putem. Među njima je bilo onih koji su zbog slabog znanja radili po lažnim hadisima a da to nisu ni znali. Zatim su došli drugi koji su govorili i uzdizali gladovanje, siromaštvo, naslađivanje, i o tim stvarima pisali knjige kao što je pr. Harisa Muhasibija.Poslije su došli drugi koji su među sufijama propagirali odjevanje poderanom odjećom, poslušnost, ritualne plesove, redanje u redove i još su dodatno povećali taharet. I tako je ova stvar nastavila da raste i da se mijenja.

Kroz njihove snove su mjerili vrijednost znanja po kojem rade tako da su to nazvali unutrašnjim znanjem (ilmul-batin) a šerijatsko znanje, tj., propise Šerijata su nazvali vanjsko znanje (ilmu-zahir).

Tako je glad od nekih učinila da su počeli maštati i umišljati pokvarenosti pa su se pozvali na ljubav istine (elhakka). Zatim se žarko zaljube u to kao da umišljaju osobu lijepog izgleda u koju se zaljube. Djela ovih su na granici između nevjerstva i novotarije. Zatim su se među sufijama pojavili pravci - tarikati pa su iskrivili akidu (vjerovanje).

Tako neki od njih vjeruju u hulul (da je Allah, Azze ve Dželle, u svakoj stvari fizički prisutan) , drugi vjeruju u Njegov spoj sa stvorenjima (ittihad). I stalno ih je Iblis uvodio u umjetnost novotarija tako da su za sebe napisali sunene.

Onda je došao Ebu Abdurrahman Silmi i napisao im knjigu, ‘Sunen a’, i sabrao im istine o tefsiru, a o njima je u toj knjizi spomenuo čudne stvari u njihovom tumačenju Kur’ana te stvari o osnovama znanja o kojima govore a o kojima ne postoji sened - lanac prenosilaca. Od čuda koja ih karakterišu je, rasprave u pogledu Kur’ana.

Dalje Ibn Dževzij kaže: „Za njih je Ebu Nasr Es - Siradž napisao knjigu koju je nazvao, ‘ Lem’u sufijj’, u kojoj je spomenuo ružna ubjeđenja (akidu), i nepristojan govor a spomenut ćemo poslije dio toga, inšaAllah.

Zatim je za njih Ebu Talib Mekki napisao knjigu, ‘Kutul s kulub ala lisan sufijj’, što bi se moglo prevesti kao, ‘Opskrba srca na jeziku sufij ’’, u kojoj je spomenuo netačne hadise, i što nema osnove kada su u pitanju salavati u toku dana i noći, i druge apokrifne (lažne) stvari kao i stvari od neispravne akide (vjerovanja).

U njoj često navodi sljedeće: „Kažu neki vidovnjaci - otkrovitelji (mukašif)”. To predstavlja bezvrijedan govor.

U toj knjizi je također spomenuo kako se Allah, Azze ve Dželle, otkriva - pokazuje na ovom svijetu nekim evlijama. Pamti se da je rekao: „Po stvorenje nema niko štetniji od Stvoritelja.” Poslije toga ljudi su ga otjerali i poslije toga mu je zabranjeno da govori i vazi ljudima.

Ibn Dževzij dalje kaže: „Zatim se pojavio Ebu Neim Asbehani koji je za njih napisao knjigu, ‘El s Hulije’, te je u njoj spomenuo stvari koje su u okviru sufizma, ružne i pokuđene. Čak se nije stidio da među sufije ubroji Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aliju, radijAllahu anhum. O njima je u toj knjizi naveo zaista čudne stvari. Također je među sufije svrstao Šurejha, Hasana Basrija, Sufjana Sevrija, Ahmeda ibn Hanbela. Silmi je u, ‘Tabekat sufijj ’, spomenuo Ibrahima ibn Edhema zatim poznatog Kerhija. U sufije ih je svrstao jer su bili poznati kao skromni pobožnjaci (zahidi).

Treba znati da u islamu niko ne prezire skromnost - zuhd koji je u granicama Šerijata već je pokuđen način na koji na njega gledaju sufije kao što ćemo to spomenuti.

Zatim je Abdulkerim ibn Hevazim Kušejri za njih napisao knjigu, ‘ Er s Risale ’, u kojoj je spomenuo čudne stvari o: prolaznosti i vječnosti, uskraćivanju i udjeljivanju, vre cmenu, zaljubljenosti i postojanju, sakupljanju i rastavljanju, budnosti, opijenosti, okusu, pijenju, istrajnosti, otkrovenju, vidovnjaštvu, kodeksima, pokazanjima, prosvjetljenju, građi i mogućnosti, Šerijatu, istini, i druge udrobljene stvari koje sa naučnog gledišta ne predstavljaju ništa, a njegov tefsir je još čudniji od toga.

Zatim je došao Muhammed ibn Tahir Makdisi pa im je napisao knjigu, ‘ Svojstva sufizma’, u kojoj je spomenuo stvari zbog kojih bi se svako pametan stidio da ih spomene. Spomenut ćemo od toga neke stvari kada za to bude prilika, inšaAllah.

Zatim je došao Ebu Hamid El-Gazali koji je napisao knjigu, ‘ El - Ihja’ ’, po principu ‘naroda’, ali u kojoj je naveo veliki broj netačnih hadisa neznajuči da su netačni.

Zatim je govorio o otkrovenju pri čemu je izišao iz okvirnih principa fikha. Tako npr., kaže: „Pod suncem, mjesecom i zvijezdama, koje je vidio Ibrahim, se misli na svjetlo koje je Allahov zastor, a o tome ništa nije prenešeno. Ovakva izjava liči govoru batinija.

Ebu Hamid El-Gazali u svojoj knjizi, ‘El-Mefseh bil-ahval’, kaže: „ Sufije u svojoj budnosti vide meleke i duše poslanika i čuju njihove glasove i od njih uzimaju pouke.”

Zatim se njihovo stanje mijenja od viđenja prema stepenima pri čemu im se steže pas.

Kaže imam Ebu El-Feredž ibn Dževzij: „Razlog zbog kojeg su gore navedeni pisali o pomenutim stvarima je slabo znanje o sunnetima, islamu i predanjima, te okretanje od pravca naroda ka onome što su sebi prikazali poželjnim i lijepim.

Ove stvari su sebi prikazali lijepim jer su njihove duše vidjele zuhd pohvalnim i lijepim, i jer su vidjeli da je stanje ovih ljepše od stanja ostalih pripadnika naroda po izgledu i da govore nježnijim govorom od njihova govora.

Metoda i pravac prethodnika - selefa sadrže neku vrstu grubosti. Zatim žudnja za pravcem koji su zauzeli sufije ogleda se u tome što oni vanjštinom zrače pobožnošću i čistoćom a u sklopu toga je i duševni rahatluk, poslušnost a to je ono čemu teže duše. Prve sufije su bježali od sultana i namjesnika što ih je učinilo iskrenim. Nakon što je sufizam postao pokret i nakon što su se odali materijalizmu počeli su se družiti sa sultanima i namjesnicima.

Većina djela koja su napisali sufije nemaju šerijatski valjane osnove i ne oslanjaju se na šerijatske izvore. Već su to događaji koje prenose jedni od drugih koje su poslije sabrali u knjige i nazvali ga unutarnjim znanjem (batin).

Ibn Dževzij dalje kaže: „Na početku ove knjige prenijeli smo od Ahmeda ibn Hanbela da je, nakon što je čuo ono što govori Haris Muhasibi, rekao: ‘Savjetujem ti da se ne družiš sa njim’.”

Seid ibn Amra Berdei kaže: „Bio sam svjedok kad je Ebu Zur’a upitan o Harisu Muhasibiju i njegovim knjigama pa je rekao: „Dobro se čuvaj tih knjiga. To su knjige novotarija i zabluda. Drži se predaja (hadisa) u njima ćeš naći ono što će te zadovoljiti.””

Upitan o poukama iz ovih knjiga rekao je: „Ko ne nađe pouku u Allahovoj Knjizi u ovim knjigama je neće naći. Do vas je dospjelo da su Malik, Sevri, Evzai i drugi imami od selefa pisali poglavlja o opasnostima i vesvesama, što se tiče ovih sufija oni se razilaze sa učenjacima.

Oni nekada dolaze sa Harisom Muhasibijem drugi put sa Abdurrahmanom Dubejlijem nekada sa Hatimom Esamom a nekada sa Šekikom. Zatim je rekao: „Kako su samo ljudi požurili prema novotarijama.”

Obavjestio nas je Muhammed ibn Abdulbaki: „Prvi ko je u svojoj zemlji govorio o uređenju deredža i stepena evlija je Zu Nun Misri, pa mu je to negirao i usprostavio se Abdullah ibn Abdulhakem vođa Egipta. Poslije je Zu Nuna Egipatska ulema protjerala zbog toga, posebno kada se proširila vijest o njegovom učenju i stvarima o kojima nisu govorili selefi,da bi ga na kraju proglasili zindikom - heretikom odpadnikom od islama.”

Silmi je rekao: „Ebu Sulejman Darani je protjeran iz Damaska jer je tvrdio da vidi meleke i da su oni sa njim razgovarali. Neki ljudi su posvjedočili protiv Ahmeda ibn Ubeja Havarija da je on davao prednost evlijama nad poslanicima pa je pobjegao iz Damaska u Mekku.”

Stanovnici Bestama su negirali Ebu Jezidu Bestamiju ono što je govorio. On je spominjao govor ibn Isa da je rekao: „ Ja imam mi’radž - uzdizanje kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao mi’radž. ”

Silmi je rekao: „Neki čovjek je pričao od Suhejla ibn Abdullaha Tusterija da je rekao: „ Zaista kod njega prisustviju meleki, džini i šejtani, i on sa njima govori, pa mu je to negirao obični svijet tako da su ga proglasili zlim. Nakon toga je otišao u Basru gdje je i umro. ”

Silmi je rekao: „Haris Muhasibi je nešto izrekao od svoga učenja kao i o Allahovim osobinama, pa mu se Ahmed ibn Hanbel suprostavio nakon čega se sakrio sve dok nije umro.”

Ibn Dževzij dalje kaže: „Ebu Bekr Hilal je spomenuo u knjizi, ‘Es-sunne’, od Ahmeda ibn Hanbela da je rekao: „ Dobro se čuvajte Harisa Muhasibija on je jedan od korjena džehmija. Sa njim je se družio taj i taj pa ih je preobratio u džehmije. ”

I rekao je Ibn Dževzij u svojoj knjizi, ‘ Telbis Iblis’, nakon što je spomenuo Iblisovu obmanu sufija u pogledu plesanja i zaljubljenosti: „Naši fekihi ne primaju svjedočenje od pjevača i plesača, a Allah upućuje na Pravi put.

(Telbis Iblis, imam Ebul Feredž ibn Dževzij, 163-167)

EBU ZUR’A RAZI

Rekao je Berze’i: „Upitan je Ebu Zur’a o Muhasibiju i njegovim knjigama pa je odgovorio: ‘Čuvaj se tih knjiga, to su knjige zablude i novotarija. Drži se predaja hadisa, u njima ćeš naći ono što će te učiniti neovisnim od tih knjiga i što ti je dovoljno.’ Bi mu rečeno: ‘Da li u tim knjigama ima pouke?’ Reče: ‘Ko ne izvuče pouku iz Allahove Knjige u ovim je knjigama neće naći. Do vas je dospjelo da su Malik ibn Enes, Sufjan Sevri, Evzai, i drugi imami od pret chodnika pisali poglavlja o opasnostima i vesvesama, što se tiče ovih sufijaoni se razilaze sa učenjacima. Oni nekada dolaze sa Harisom Muhasibijem drugi put sa Abdur rahmanom Dubejlijem nekada sa Hatimom Esamom a nekada sa Šekikom.’ Zatim je rekao: ‘Kako su samo ljudi požurili prema novotarijama.’” (Tehzibu et - tehzib, 2/135)

Imam Zehebi u ‘Mizanul - i’tidal’ u dodatku na ovaj govor Razija kaže: „A gdje je Muhasibi u odnosu na one od sufija koji su došli poslije njega. Šta bi tek rekao Ebu Zur’a da je vidio djela onih koji su došli poslije njega? Kao što je npr.: ‘Kut’ od Ebu Taliba, ili ‘Behdžetul - esrar’ od ibn Džuhduma, ‘Hakaiku tefsir’ od Silmija, otišla bi mu pamet. Šta bi rekao da vidi djela Ebu Hamida Gazalija i mnoštvo apokrifnih hadisa u ‘Ihja’u’. I šta bi rekao da vidi ‘Fususul - hikem’ i ‘Futuhat mekijje’?

Odraz onoga što je govorio Haris u svome vremenu je rezultat postojanja hiljadu muhaddisa kao što je Ahmed ibn Hanbel, ibn Rahavej, i drugi, koji su bili spremni dići svoj glas i odgovoriti ovim novotarima A kada su muhaddisi spali na ibn Dahmisa i ibn Haneta onda su se pojavile ličnosti poput ibn Arabija autora ‘Fususa’.