| Main » Articles » Sira |
Pocetak zlostavljanja muslimana bio je sredinom ili krajem cetvrte godine poslanstva
Resulullaha, a.s. Zlostavljanje, iako tesko, jos uvijek nije imalo sveopci karakter. U petoj
godini poslanstva, ono je iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, bivalo sve vece i sve zesce.
To je trajalo do polovine pete godine poslanstva, kad im se zabrani boravak u Meki.
Savjetovano im je da razmisle o varci pomocu koje bi se spasili ovog teskog zla. U ovome,
za muslimane presudnom, momentu, Allah, dz.s., objavi suru "El - Kent" - Pecina, kao
odgovor musricima na pitanja koja su postavljali Resulullahu, a.s. Medutim, ova sura
sadrzavala je tri kur'anska kazivanja, u kojem Allah, dz.s., vjernicima nudi sadrzajne i
vazne savjete.
Kazivanje o skupini iz "Pecine" upucuje na seobu (hidzra) iz centra nevjerstva i
neprijateljstva, a radi mogucih spletki i fitneluka na islam. Hidzra ce biti uz Allahovu pomoc.
Uzviseni kaze:
"Kad napustite njih i one kojima se oni klanjaju, a ne Allahu, sklonite se u pecinu.
Gospodar vas ce vas miloscu Svojom obasuti, i za vas ce ono sto ce vam korisno biti
pripremiti." (XVIII:16)
Drugo kur'ansko kazivanje je o hazreti Hidru i Musau, a.s. Ono upucuje na to, da sve
stvari i sve prilike ne idu i ne daju rezultate kako to uvijek naizgled biva. Nekada se moze
desiti da ispadne sve drugacije. Ova prica upucuje na jedan simpatican nacin, da ce rat
koji se sprema protiv muslimana dozivjeti totalni preokret, i da ce se okrenuti protiv
zulumcara, nevjernika, ako ne prihvate islam, a u korist ovih slabasnih, malobrojnih i za
rat nespremnih muslimana.
Trece kur'ansko kazivanje je o Zul - Karnejnu. 166 Ono nas uci da zemlja pripada Allahu,
dz.s., i On je dodjeljuje onome kome hoce od Svojih robova.Kur'an kaze da pravi spas
dolazi tek uz Allahovu pomoc, dakle, uz vjeru, a ne uz nevjerovanje. Takoder nas upucuje
na to, da ce Allah, dz.s., stalno brinuti o Svojim vjernicima. S vremena na vrijeme, On ce
izmedu njih odrediti one koji ce stititi slabije od Je'dzudza i Me'dzudza toga doba. 167 1
svakako, najzasluzniji ce biti Allahovi dobri robovi, da naslijede vlast na zemlji. Nakon
ovoga objavljena je sura "Ez - Zumer", koja upucuje na hidzru. U njoj se kaze da Bozija
zemlja nije tijesna:
"One koji na ovome svijetu dobra djela budu cinili, ceka nagrada, a Allahova zemlja je
prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit ce bez racuna nagradeni." (39:1 0) Resulullah,
a.s., saznao je da je Nedzasija (Njegus, kralj Abesinije), pravedan covjek, i da u svojoj zemlji sve ljude podjednako tretira, bez obzira na rasu, naciju i stalez. Niko nije potcinjen u njegovoj zemlji. Stoga on naredi muslimanima da se isele u Abesiniju i da ocuvaju svoju vjeru od smutnje. U mjesecu redzepu, godine pete od poslanstva, iseli se prva grupa ashaba u Abesiniju. Izbjeglo je 1 2 muskaraca i 4 zene. Grupu je predvodio Osman bin Affan sa svojom zenom Rukajjom, kcerkom Resulullaha, a.s. Za njih je Poslanik, a.s., rekao: "Njih dvoje su prva porodica koja je ucinila hidzru - seobu na Bozijem putu, poslije Ibarhima, a.s., i Luta, a.s." 168 Ova grupa krenula je na put u kasno doba noci, kako ih Kurejsije ne bi vidjeli i omeli u namjeri. Dosli su na obalu Crvenog mora u luku Suajbet, a odatle ih povedose dvije trgovacke lade i prevezose preko mora u Abesiniju. Kurejsije nisu nikako mogli otrpjeti takav nacin obmane, pa krenuse putem njihovih tragova. Doksu oni dosli do obale, muslimani su vec krenuli sigurno. Primljeni su u Abesiniju kao dragi gosti. 169 Mjeseca ramazana, iste godine, izade Resulullah, a.s., jednog dana i ode u harem Kabe. Tamo zatece veliki skup Kurejsija, od poglavara do gospode. On stade pred njih i poce uciti suru En - Nedzm. Bilo je to iznenadenje za sve njih. Oni do tada nisu nikada culi Allahove rijeci, Allahov, dz.s., govor. Njihov nacin govora je bio svakodnevno medusobno komuniciranje i medusobno savjetovanje rijecima: "Ne slusajte ovaj Kur'an, nego pravite buku da biste ga nadvikali." (41 :26) Posto ih iznenadi milozvucno ucenje ove sure, i Allahov govor iznenadi njihov sluh, jer je bio velicanstven u svom znacenju, i potpuno su zaboravili u kakvoj su situaciji. Svi su bili okrenuti Muhammedu, a.s., i svi su gledali u njega, i nista im drugo nije bilo na umu osim on, sve dok nije Resulullah, a.s., dosao do kraja sure i rijeci koje otvaraju srca: "Bolje padajte licem natle pred Allahom i klanjajte se!" (53:62) Zatim ucini sedzdu. Za sve to vrijeme, niko se nije ni maknuo s mjesta, a ustvari, Ijepota Istine sputala je inad u njihovim dusama, dusama oholih podrugljivaca, pa se ne mogase sustegnuti nego padose nicice Allahu, dz.s., na sedzdu. 170 Pokajase se kad spoznase da je velicina Allahovog, dz.s., govora prigela zemlji njihovo gospodstvo i njihovo rukovodstvo. Ovim gestom ce pasti u vodu sav njihov trud koji su ulozili protekle godine i pol u raskrivanje Resulullaha, a.s., i njegove vjere, a strah ih obuze od svijeta koji sve to vidje, a i onih koji ne vidjese, nego su samo culi za to. Kritike su pljustale sa svih strana. Oni se ne mogose otkupiti pred svojim istomisljenicima drugacije, vec samo novim lazima. Slagase opet, ali ovaj put drugacije. Slagase da je Resulullah, a.s., bio milostiv prema njihovim bogovima i da ih je pohvalioi rekao za njih: "To su veliki bogovi, treba se uzdati u njihov sefaat" (zauzimanje za ljude na Sudnjem danu). Oni izrekose strasnu potvoru na Resulullaha, da se iskupe zbog, Allahu, dz.s., ucinjene sedzde, zbog sedzde koju ucinise zajedno s Poslanikom, a.s. Ne, nista to nije cudno od naroda koji je autor svih iazi. 171 Vijesto torn dogadaju stize do muhadzira u Abesiniji, ali u sasvim drugom ruhu nego je istina. Oni saznadose da su Kurejsije primile islam, stoga se spremise za povratak i u mjesecu sevalu iste godine stigose u Meku. Kad su bili na sahat hoda do Meke, saznase pravu istinu o proteklom dogadaju, te se nekolicina njih ponovo vrati u Abesiniju, a ostali udose u Meku tajno, ili pod necijom zastitom. 172 Broj muslimana postepeno je rastao, ali i nasilje Kurejsija takoder. Bilo im je veoma tesko kadasu culi da je Nedzasijadao muslimanima svoju zastitu. Srdzba je u njihovim srcima stalno rasla, te Resulullah, a.s., ne vidje drugog izlaza, nego predlozi svojim drugovima da s novim muslimanima ponovo idu u Abesiniju. Ova druga hidzra bila je mnogo teza od one prve. Kurejsije su ovaj put bili oprezniji, pa odlucise da ometu muslimane, ali su i ovaj put muslimani bili brzi. Allah, dz.s., im olaksa put, predose u Abesiniju, zemlju dobrog kralja Nedzasije, prije nego ih ovi stigose. Ovog puta iselise se 83 muskarca, (ako je medu njima bio Ammar, jer se ne zna tacno), i 18 ili 19 zena 173 , a prvu brojku prihvatio je veliki ucenjak Muhammed Sulejman el -MensurFevri. 174 KUREJSIJSKA ZAVJERA PROTIV ISELJENIKA U ABESINIJU Kurejsijamaje bilo veoma tesko sto su muhadziri (iseljenici) nasli sigurno utociste za sebe i svoju vjeru. Oni stoga izabrase dva sposobna i ostroumna covjeka, da ih posalju za njima, i to Amr bin el - Asa i Abdullah bin ebi Rebia. Po njima poslase skupocjene darove kralju Nedzasiji i njegovim patrijarsima. Nakon sto su odnijeli te darove, patrijarsima su ispricali za muhadzire da su nosioci nove vjere koja sutra moze ugroziti i Abesiniju. Patrijarsi odlucise da odu Nedzasiji, te da zatraze od njega izrucenje njihovo ovoj dvojici, Amr bin el - Asu i Abdullah bin ebi Rebii (naravno, koji su jos zivjeli u nevjerstvu). Prije patrijarha, kod Nedzasije stigose ova dvojica Kurejsija i rekose mu: "0 vladaru, u tvoju domovinu stigla je grupa brutalnih mladica, koji napustise vjeru svoga naroda, a eto ne primise ni tvoju vjeru. Dodose s nekom novom vjerom koju ne poznamo ni mi, a ni ti. Nas poslase tebi nasi i njihovi velikodostojnici, medu kojima su i njihovi ocevi, amidze i rodbina, da ih njima vratis. Oni ce bolje paziti na njih, jer znaju njihovu sramotu zbog koje su ih i grdili." Patrijarsi su vec bili kod Medzasije i slusali Amrov i Abdullahov govor, pa povikase: "Istinu govore, o vladaru, predaj ih njima dvojici, neka ih oni vrate u svoj narod i svoju zemlju." Nedzasija je bio mudriji nego su oni mislili. On je smatrao neophodnim da saslusa i drugu stranu, kako bi stvar izveo na cistac. Stoga posla po muslimane i pozva ih da dodu kod njega. Oni dodose. Svi su bili slozni u istini i iskrenosti, ma koga se ona ticala. Nedzasija ih upita: "Zbog koje to vjere napustiste svoj narod, svoja ognjista i svoje najblize? Koliko znam, niste ni moju vjeru - krscanstvo, primili, a ni vjeru nekoga drugog naroda?" Dzafer bin Ebi - Talib istupi pred muslimanima i rece: "0 vladaru, pripadali smo narodu koji je zivio u neznanju i zabludi. Obozavali smo kipove, jeli mrtvo meso, cinili zabranjene stvari, kidali rodbinske veze, uznemiravali komsije, jaci od nas tlacio je slabijeg. Eto, tako smo zivjeli sve dok nam Allah, dz.s., ne posla Poslanika. Iz naseg naroda je, znamo mu lozu i porijeklo. Znamo da je iskren, povjerljiv i pravedan. On nas pozva da vjerujemo samo jednog Boga i da se samo Njemu pokoravamo. On nas poduci da se odreknemo vjere koju smo prakticirali, mi i nasi ocevi, vjere u mnogo kipova i kumira. Naredi nam da samo istinu govorimo, da budemo ljudi od rijeci i povjerenja, da postujemo i obilazimo rodbinu, da lijepo postupamo s komsijama. Naredi nam da prestanemo ciniti zabranjena djela, da ne govorimo lazi, da ne trosimo imetak sirocadi (jetima), da ne potvaramo i da ne ogovaramo cestite zene. Naredi nam da se pokoravamo samo Allahu, Jednom, Jedinom, da Mu sirk ne cinimo (drugo bozanstvo Njemu ravnim da ne smatramo). Naredi nam da namaz (molitvu) obavljamo, zekat dajemo (dio od svog imetka) i post postimo." Dzafer mu nabroja osnovne temelje islama, pa nastavi: "Mi sve to od njega za naredbu primismojervjerovasmo njegovim rijecima. Stoga povjerovasmo i u njegovo poslanstvo i pocesmo slijediti njegove upute. Postadosmo muslimani i pocesmo ispoljavati islam. Mi samo Allaha vjerujemo, druga Mu ne pripisujemo, zabranjujemo ono sto je nama zabranjeno, dozvoljavamo ono sto je nama dozvoljeno. Eto, zbog toga nas zamrzi nas narod, zbog toga nas na muke stavise i na silu nas htjedose od nase vjere odvratiti, i ponovo kipovima i kumirima prikloniti,da opet pocnemo ciniti sve ono sto smo cinili prije islama. Pa posto nas na to pocese silom, prijetnjom i mucenjem prisiljavati, i vjeru nasu u nama ubijati, dodosmo u tvoju zemlju. Izabrasmo tebe za domacina mimo drugih vladara i zemalja. Tvoju zastitu pozeljesmo, jer smo culi da niko u tvojoj zemlji uznemiravan nije bio." Nedzasija upita Dzafera: "Imas li kod sebe nesto od Allahove Objave?" Dzafer odgovori: "Da!" "Onda mi procitaj!" - rece Nedzasija. Dzafer ustade, prouci pocetak "Kaf , ha, ja, ajn, sad" sura "Merjem." Nedzasija je plakao, tako mi Allaha! Plakao je i sva mu je brada bila mokra od suza, plakali su njegovi patrijarsi i od placa se pokvasise njihove Biblije, koje uvijekotvorene drze u ruci. Kako su to divne rijeci! Nedzasija im se obrati: "Ovo sto sam cuo, i rijeci koje su Isau objavljene, dolaze iz istog "Izvora"! Idite, slobodni ste! Ja vas, tako mi Boga, necu predati ovima - pa se okrenu Kad udose kod njega, on ih upita o Isau, a.s., a Dz'fer odogovori: "0 Isau, mi znamo samo ono sto smo culi od naseg Resulullaha, a.s.: Isa je Allahov rob Nedzasija rece: "Tako mi Boga, ovo sto ste rekli o Isau, spasilo vas je", zatim pokaza na Zatim rece muslimanima: "Idite, vi ste sigurni u mojoj zemlji. Ko vas napadne, bit ce Ummu Selama - kojaje i pripovijedalaovaj dogadaj, rece: "Obojica Kurejsija izadose od Nedzasija pognute glave i neobavljenog posla zbog priprema i obraboti iz kniga ZAPECACENI
| |
| Views: 1927 | |
| Total comments: 0 | |
