Njegovo puno ime je: Abdurrahman Ibn Ebu Bekr Ibn Muhammed Ibn Sabikuddin el-Hudajri Dželaluddin Es-Sujuti, Ebul-Fadl. Rodjen je početkom redžeba 849/1445. godine u Kairu. Dio imena Sujuti ukazuje na to da mu je porijeklo iz Asjuta, grada koji neki učenjaci nazivaju Sujut, pa shodno tome i ovog velikana nazivaju Sujuti ili Asjuti. Ipak, može se reci da je poznatiji kao Sujuti. Ime Dželaluddin (Veličina Vjere) je, u stvari, počasni nadimak, kojim ga je nazvao njegov otac, što su kasniji učenjaci prihvatili zbog njegovih ogromnih zasluga u islamskih znanostima, tako da je poznatiji po tome imenu, nego po stvarnom: Abdurrahman. Ime Ebul-Fadl je nadimak Sujutija a tako ga nazvao njegov ucitelj Izzuddin Ahmed Ibn Ibrahim el-Kinani.
Sujuti je odrastao u Kairu, kao jetim, jer mu je otac umro kada je imao svega pet godina. Još iz vremena dječaštva pokazivao je izrazitu želju za izučavanjem raznih naučnih disciplina, pa je radi toga poduzimao putovanja u razne krajeve tadašnjega islamskog svijeta, prije svega u Šam, Hidžaz, Jemen, zemlje Magreba, pa čak i Indiju. Vrlo rano je počeo pisati djela i podučavati druge ljude, a od četrdesete godine života povlači se u samocu i piše brojna djela, sve do kraja života. Neki bogataši i ljudi na visokim položajima, pa čak i sam sultan, slali su mu skupocijene nagrade i poklone, ali ih je on odbijao! Umro je u svome stanu u kairskoj cetvrti, na adi Nila, koja se zove: Revdatul-Mikjas, uoči petka, devetnaestoga džumadel-ula, 911/1505. godine.
Društveno-političke prilike u kojima je živio
Sujuti je živio u vrijeme vladavine Mameluka-Čerkeza, koji su preuzeli vlast nad Egiptom od Mameluka-Turaka i vladali Egiptom u periodu: 784-923/1382-1517. godine. Oni su upravljali Egiptom i bili njegovi stvarni upravitelji a samo formalno su priznavali abasijske halife, koji su se, nakon pada Bagdada, preselili u Egipat. Godine 923/1517. Javuz sultan Selim, osmanlijski vladar osvaja Egipat, nakon čega Egipat postade osmanlijskom pokrajinom. Vladavina Mameluka-Čerkeza prostorima Egipta bila je karakteristična po političkim nemirima i previranjima, te čestim smjenama vladara. Dovoljan pokazatelj za to je činjenica da su se, u periodu njihove vladavine, smijenila 22 vladara, i to vecinom nasilno. Pored toga, zabilježeno je npr. da su se samo u jednoj godini na prijestolju smijenila trojica sultana! Prvi relativno mirniji period njihove vladavine bio je za vrijeme sultana Zahira Hakmaka, (vladao 842-857. h. godine) za čijeg vremena je rodjen i Sujuti. Drugi period u kojem je, donekle, bilo mirno stanje i došlo do napretka na raznim poljima bio je za vrijeme sultana Kajt-beja, koji je vladao najduže od svih mameluckih sultana: 872-901. h. godine, tj. dvadeset devet godina. Kajt-beja je pomagao je razvoj naučnih centara, tako da je period njegove vladavine išao na ruku i samome Sujutiji. Poučen iskustvom sa nekim prethodnim vladarima, Sujuti je bio oprezan, nije im se približavao i nije dolazio u kontakt sa njima, osim u izuzetnim slučajevima. Neki od njih su mu upucivali zvanične pozive, ali se on na njih nije odazivao. Isto tako, kada bi mu neki od njih slali odredene poklone, on bi ih vracao i odgovarao da mu je Allah dao dovoljno, tako da nema potrebe za tim poklonima. Tako je jednom prilikom sultan Kansuh Guri poslao Sujutiji poklon. U sastva poklona bio je i jedan evnuh i hiljadu zlatnika. On je uzeo evnuha i oslobodio ga, dok je zlatnike vratio, rekavši sultanovom čovjeku: 'Nemojte mi nikako donositi poklone, jer mi je Uzvišeni Allah dao da budem neovisan od toga!' Isti sultan je više puta tražio od Sujutija da mu dodje, ali se on nije odazvao. Za vrijeme vladavine njegovoga sina, sultana Tuman-beja, Sujuti je preživaljavao teške trenutke, jer mu je sultan činio veliku nepravdu, tako da ga je čak htio i ubiti! Zato se Sujuti, za vrijeme njegove vladavine, morao kriti (905-906. god.). Pored političke, i ekonomska situacija za vrijeme vladavine Mameluka-Cerkeza bila je vrlo nestabilna i nesredjena. Položaj vladara i vecinu svih ostalih važnih položaja u državi zauzimali su Cerkezi, dok su manje važni položaji i poslovi najobičnijih radnika i zemljoradnika pripadali: Arapima, Turcima... U takvoj situaciji ekonomsko stanje bilo je vrlo slabo i nerijetko su se javljali glad i neimaština. Situacija je, donekle, bila razlog povlačenju, samoizolaciji nekih ljudi od ostaloga svijeta, što je u odredjenoj mjeri išlo na ruku jačanju sufijskih redova.
Obrazovanje
Za razliku od političke i ekonomske situacije, stanje na planu obrazovanja potpuno je bilo drugačije. Neki mamelučki sultani bili su dobro obrazovani, pa su cijenili nauku, otvarali razne škole i naučno-obrazovne centre, pomagali učenjake, dopuštali i poticali dolazak učenjaka iz raznih krajeva islamskoga svijeta, te su i sami lično, nerijetko, pozivali istaknute učenjake na dvor radi naučnih rasprava. U to vrijeme živjeli su brojni velikani islamskih znanosti, kao što su npr. Ibn Hadžer el-Askalani, Sehavi, Subki, Makrizi, koji su napisali na stotine djela iz raznih naučnih disciplina. Sam Sujuti, govoreci o razlogu procvata znanosti u Egiptu, ukazuje na činjenicu prihvatanja abasijskih halifa u Egiptu, te ističe da je to najvjerovatniji razlog povecanja značaja Egipta, čvršceg prihvatanja ehli-sunnetskoga učenja, smanjenja novotarija i povecanja broja učenih i pobožnih ljudi.
Sujutijeva učenost
Normalno je da je takva pogodna intelektualna klima odgovarala razvoju naučnih disciplina, te da je pogodovala onima koji su se nauci posvetili. Medju njima je, svakako, bio ne samo Dželaluddin Es-Sujuti, nego i njegov otac. Ocu mu je bilo ime: Ebu Bekr Ibn Fahruddin Usman el-Hudajri Es-Sujuti. I on je učio pred istaknutim učenjacima i može se uvrstiti medu njih. Napisao je više djela iz raznih oblasti, držao je katedru fikha a izvjesno vrijeme bio je i kadija u Asjutu. Umro je 855. h. godine, kada mu je bilo četrdeset i osam godina. Za rodenje Sujutija i knjige njegovoga oca vezana je jedna anegdota: Jednom prilikom njegov otac zatražio je od svoje žene da mu donese jednu knjigu, što je ona i pokušala, ali su je u njihovoj porodičnoj biblioteci snašli porodajni bolovi, tako da je Sujutija rodila medu knjigama! Zato su ga njegovi u porodici imali obicaj zvati: 'Sin knjiga' (Ibnul-kutub). Sam Sujuti se od najranije mladosti opredijelio za izučavanje nauke, što pokazuje i podatak da je sa svega osam godina naučio Kur'an napamet, tj. da je postao hafiz, te da je vec u tome dobu poceo učiti napamet odredjena djela iz raznih islamskih znanosti. Tako je npr. vrlo brzo naučio napamet fikhsko djelo UMDETUL-AHKAM od Ibn Kudame, komentar istoga djela od Ibn Dekika, MINHADŽ od Nevevija, gramaticko djelo ELFIJJU od Ibn Malika, usulsko djelo MINHADŽ od Bejdavija, itd. Zatim je iz svega toga prošao odredjene testove i dobio pohvale i svjedočanstva od istaknutih učenjaka, kao što su: Bulkini, Eš-Šeref el-Menavi, El-Izz el-Hanbeli, El-Aksaraji i dr.
Nakon toga, on je nastavio izučavati razne znanosti pred istaknutim učenjacima, zadržavajuci se kod nekih duži niz godina. Na primjer, pred šejhom Muhjuddinom el-Kafidžijem proveo je čitavih četrnaest godina u izučavanju: tefsira, akaida, arapskoga jezika sa svim njegovim disciplinama itd. Posebno se istakao u slijedecim znanostima: tefsiru, hadisu, fikhu, arapskome jeziku i njegovim disciplinama, te historiji. Logiku nije htio posebno izučavati, jer je – kako to sam navodi – nakon što je pročitao jedno djelo iz logike, cuo da Ibnus-Salah tu znanost smatra zabranjenom, pa je odustao od bavljenja njome, ali mu je zato Allah dao sklonost za hadis, koji je 'najdragocjenija znanost'. Do koje mjere je Sujuti stigao u mnogim znanostima, prije svega u hadisu, svjedoči i priznanje mnogih islamskih učenjaka da mu u njegovo vrijeme nije bilo ravnog! Tako npr. Ibnul-Imad el-Hanbeli za njega kaže: 'Sujuti je, u svoje vrijeme, bio najveci poznavalac hadisa i hadiskih disciplina: prenosilaca hadisa, rijetkih hadiskih predaja, teksta i lanca prenosilaca, te izvlačenja šerijatskih propisa iz hadisa.' Sam Sujuti napisao je da je znao napamet dvije stotine hiljada hadisa, a za sebe je rekao "Da sam došao i do veceg broja hadisa, i njih bih naučio!'.
Pošto je Sujuti u odredjenim znanostima još kao mladic dostigao zavidan stepen, počeo je dobijati diplome i dozvole za podučavanje drugih, tako da je i sa tim poslom počeo poprilično rano. Tako npr. vec početkom 866. godine, tj. kada nije imao ni punih sedamnaest godina, dobio je dozvolu za podučavanje arapskoga jezika! Godine 870, dakle, sa dvadeset i jednom godinom života, dobio je dozvolu da podučava i ostalim znanostima, tako da je vec od te godine počeo podučavati hadiske znanosti u Šejhuni, što je bila visoka čast i što su mogli obavljati samo najistaknutiji medju muhaddisima! Ubrzo nakon početka njegovih dersova mnogi su počeli dolaziti da ga slušaju: i početnici u tim znanostima, kao i oni koji su vec niz godina držali predavanja iz hadiskih znanosti! Slijedece godine, tj. 871, nekoliko učenjaka mu je dalo dozvolu da može samostalno izdavati fetve, što je on i činio, sve do pred kraj svoga života. Za to vrijeme izdao je veliki broj fetvi, a dio njih sam Sujuti sabrao je u nekoliko tomova. On je bio šafijskoga mezheba i držao ga se skoro u potpunosti cijeloga svoga života. Medjutim, buduci da je bio izvanredan stručnjak u svim islamskim znanostima, te da je zasigurno dostigao stepen 'apsolutnog idžtihada' - kada se više nije morao vezati za odredeni mezheb – on je pred kraj života u jednom manjem broju fikskih pitanja donio vlastite fetve – izlazeci iz okvira šafijskoga mezheba. Ubrzo se Sujuti povukao u sebe vodeci osamljenički zivot. O teškom stanju i o zavidnosti koja je vladala kod mnogih u njegovo vrijeme, sam Sujuti kaže: 'Živim u vremenu u kojem je Allah ispunio ljudska srca zavidnošcu i u kojem preovladuje zloba kod ljudi do te mjere da ona kola njihovim srcima kao što krv kola njihovim tijelima. (...) Ljubav prema položaju ljude je zaslijepila i zaglušila, pa su zapostavili i zaboravili na šerijatsko znanje a pohrlili su za filozofijom i predali se njenome izučavanju, želeci na taj način da uznapreduju – medjutim, Allah ce takve samo unazaditi!'
Sujutijevi šejhovi i profesori
Sujuti je poznat i po tome što je ucio pred izuzetno velikim brojem profesora i učenjaka. Njegovi biografi ističu da je sticao znanje pred vecinom tadašnjih učenjaka u islamskome svijetu, te da njihov broj iznosi čak oko tri stotine! Doduše, Sujutijev učenik i biograf Davudi poimence navodi samo pedeset i jednog učenjaka, ali ostali biografi kažu da se radi samo o onima sa kojima je on proveo duži period zajedno. Jer, prema onom što je zabilježeno od Sujutija, samo u nekim disciplinama imao je oko sto pedeset profesora, dok njegov učenik Ša'rani u djelu ET-TABEKATUS-SUGRA bilježi Sujutijevu izjavu da je znanje sticao pred šest stotina učenjaka! Želeci da zapiše njihova imena i da iznese o njima osnovne podatke napisao je čak pet djela: 1) HATIBU LEJL VE DŽARIFU SEJL, 2) ZADUL-MESIR FIL-FIHRISTIS-SAGIR, 3) FIHRISTUL-MERVIJJATI, 4) EL-MUNTEKA, 5) EL-MENDŽEM FIL-MU'DŽEM. 44
Najistaknutiji i oni od kojih se Sujuti najviše okoristio bili su:
1- Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani (umro 852. h. godine). Bio je jedan od velikana medju islamskim učenjacima u raznim disciplinama, pogotovo u oblasti hadisa. Autor je brojnih djela, medju kojima je i komentar Buharijeve zbirke hadisa. Navodi se da je Sujuti 869. godine, obavljajuci hadždž, pio vodu zemzem i činio dovu da u fikhu dostigne stepen Siradžuddina el-Bulkinija a u hadisu hafiza Ibn Hadžera el-Askalanija.
2. Šemsuddin Muhammed Ibn Musa Ibn Mahmud Es-Sirami (u. 871. god.). Bio je ugledni hanefijski ucenjak, istaknut u više islamskih disciplina. Sujuti je pred njim čitao djela i studirao: fikh, usuli-fikh, hadis, arapski jezik, akaid, itd.
3. Salih Ibn Umer Alemuddin el-Bulkini (u. 868. god.), istaknuti šafijski ucenjak, bio je dobro upucen u više islamskih znanosti. Autor je brojnih djela. Sujuti je pred njim najviše izučavao fikh i on mu je dao diplomu da može druge podučavati iz oblasti fikha.
4. Jahja Ibn Sa'duddin Šerefuddin el-Menavi (u. 871. god.). Bio je istaknuti islamski učenjak u raznim disciplinama. Napisao je brojna djela. Posebno se istakao u fikhu, pa je izvjesno vrijeme podučavao šafijski fikh a bio je i vrhovni kadija za cijeli Egipat. Sujuti je od njega učio sve do njegove smrti. Pred njim je najviše naučio iz oblasti fikha i tefsira.
5. Ebul-Abbas Tekijjuddin Ahmed Ibn Muhammed eš-Šumunni (u. 872. god.). Bio je istaknuti strucnjak u hadisu, tefsiru i gramatici arapskoga jezika. Napisao je brojna djela. Jedan je od učenjaka od kojih je Sujuti ponajviše naučio hadis, tefsir i gramatiku. Kontinuirano je pred njim učio pune četiri godine.
6. Muhjuddin ebu Abdillah Muhammed Ibn Sulejman er-Rumi el-Kafidži (u. 879. god.). Bio je, svojevremeno najistaknutiji hanefijski učenjak u Egiptu. Napisao je brojna djela. Sujuti je pred njim učio četrnaest godina, najviše tefsir, fikh i usuli-fikh, te gramatiku i ostale discipline arapskoga jezika. On je bio prijatelj još sa Sujutijevim ocem. Zajedno su predavali u Šejhuna medresi. Poznanstvo Sujutija i Kafidžija produbilo se kada je i sam Sujuti poslije počeo podučavati u istoj medresi. Govoreci o njegovoj velikoj pomoci i samilosti koju je prema njemu pokazao, Sujuti kaže da ga je smatrao drugim ocem, nakon očeve smrti. Takodjer je za njega rekao: 'Četrnaest godina sam bio uz njega, ali svaki put kada bih došao do njega on bi me upoznao sa nekim interesantnim temama i činjenicama koje nikada prije nisam čuo!'
7. Abdulkadir Ibn ebil-Kasim el-Ensari el-Mekki (u. 880. god.). Bio je istaknuti malikijski ucenjak, živio je u Mekki, gdje je neko vrijeme radio kao kadija. Posebno se istakao u: fikhu, usuli-fikhu, gramatici, tefsiru i hadisu. Napisao je brojna djela. Sujuti ističe da se u Mekki od svih učenjaka on prema njemu najpravednije ponio, te da je u Mekki samo pred njim učio.
Sujutijevi učenici
Imajuci u vidu Sujutijevu izuzetnu nadarenost i učenost, iako se skoro u potpunosti povukao iz javnoga života od svoje četrdesete godine, ipak je iza sebe ostavio veliki broj učenika. Tome u prilog ide i činjenice da je vrlo rano počeo podučavati, te da su mu dolazili učenici željni znanja iz raznih krajeva tadašnjega islamskog svijeta. Od njegovih učenika slijedeci bi se mogli izdvojiti kao najistaknutiji i najpoznatiji:
1. Hafiz Šemsuddin Muhammed Ibn Ali Ibn Ahmed ed-Davudi (umro 945. god.). Bio je stručnjak u više islamskih znanosti a posebno se istakao u hadisu, tako da je u svoje vrijeme smatran najvecim stručnjakom hadisa. Napisao je brojna djela, medju kojima je opširna biografija njegovoga šejha, tj. Sujutija. Od svih Sujutijevih učenika on je bio najviše sa njim u kontaktu. Mnoga njegova djela prepisao je svojom rukom a trudio se i da svoja djela piše po metodu svoga učitelja.
2. Hafiz Muhammed Ibn Jusuf eš-Šami Es-Salihi ed-Dimeški (u. 942. god.). Roden je u Damasku, pa se poslije nastanio u Kairu. Autor je brojnih djela.
3. Muhammed Ibn Ali Ibn Ali Ibn Ahmed ed-Dimeški, Ibn Tulun (u. 953. god.), čuveni islamski učenjak, hanefijskoga mezheba. Pored toga što je svojom rukom prepisao brojna Sujutijeva djela, on je napisao i nekoliko komentara na neka njegova djela.
4. Abdulkadir Ibn Muhammed Ibn Ahmed eš-Šazili (u. 935. god.), istaknuti šafijski učenjak. Izmedju ostalog, napisao je i biografiju svoga šejha, Dželaluddina Sujutija.
5. Šemsuddin Muhammed Ibn Abdurrahman el-Alkami (u. 961. god.). Istakao se u raznim znanostima a napisao je više djela, medju kojima su i komentari nekih sujutijevih djela. Sujuti mu je dao diplomu da može izdavati fetve i druge podučavati, pa je imao svoju halku učenika koje je podučavao na čuvenome Azharu.
6. Ebu Muhammed Ahmed Ibn Ijas (umro oko 930. god.). Istakao se u više znanosti, a naročito u historiji. Bio je istaknuti egipatski učenjak hanefijskoga mezheba.
Iz popisa Sujutijevih profesora i učenika lahko se može uočiti da mezhebi u to vrijeme nisu bili prepreka za stjecanje znanja, te da su ljudi birali najučenije i najsposobnije islamske učenjake da bi pred njima učili, bez obzira na to kojem su mezhebu pripadali. Ta tolerantnost medju pripadnicima različitih mezheba krasila je, a i danas krasi, one koji su svjesni šta su mezhebi i koji u ime Allaha nastoje steci islamsko obrazovanje. Problemi i sukobi medju sljedbenicima razlicitih mezheba znali su se javljati kao rezultat neznanja, ili pak kao rezultat slijepe pristrasnosti i isticanja samo svoga mezheba.
www.tewhid.ucoz.net
STUDIO-TEWHID
